Nemoguće je dokazati da Bog postoji, a kad bi se to i moglo, bilo bi na štetu vjere. Prijašnji su naraštaji stizali do Boga peterim putovima: ″dokaz″ pomoću uzroka koji smo upravo naznačili, zatim ″dokaz″ pomoću gi­banja, jer sve što se giba, pokretano je od nekoga drugoga, svakom gibanju prethodi neko drugo gibanje, što nas dovodi do zahtjeva da mora postojati neki početni poticaj, impuls, što bi bilo isto kao ″prvi uzrok″. Postoji i ″dokaz″ pomoću ″mogućega i nužnog″: jasno uviđamo da stvari nisu ap­solutno nužne jer bi one mogle i ne biti, i one umiru (a kako ipak postoje, svakako im je u nekom trenutku dana neka nužnost, pa još jednom nailazimo na ideju o ″prvom uzroku″); ″dokaz″ iz stupnjeva savršenstva bića pretpo­stavlja, naime, vrhovno savršenstvo s obzirom na koje se može reći da su bića više ili manje dobra, više ili manje istinita. Imamo i ″dokaz″ o svrhovitosti stvari koje nemaju spoznanja, a ipak uvijek djeluju prema nekom cilju i to tako da ost­vare najbolje, što pretpostavlja neku volju koja upravlja (usput rečeno, zanimljivo je zapaziti da su već naši stari slutili nešto kao teoriju darvinizma ističući da preživljavaju najsposobniji, govorili su o težnji da ″izvedu najbolje″).

Svi ti tradicionalni ″dokazi″ nadovezuju se na ide­ju o ″uzroku″, a tu su ideju pobijali filozofi 17. i 18. stoljeća pa nadalje (Locke, Kant i drugi); za njih je dvočlan ″uzrok-učinak″ samo igra dijalektičke uzajamnosti (svaki od dva elementa implicira drugi), što je strano prirodi, gdje se zapažaju sa­mo ponavljanja pojava bez veze između uzroka i učinka, što postoji samo u našem poimanju. S dru­ge strane, nakon toga istog razdoblja, priznato je da naš razum – a to je pamet u njezinoj fazi nadziranog istraživanja – ne bi mogao dostići stvarnost onoga što Immanuel Kant naziva ″stvar u sebi″.

Ukratko, razum ne može doseći Boga. On čak ne­ma pravo pretpostaviti postojanje bića kao što je Bog, koji ga po definiciji nadilazi i suprotstavlja se materijalnim datostima na kojima razum temelji svoje zaključke.

MEĐUTIM…

Bog se – kaže sveti Pavao – očituje svakoj pameti po svojim djelima.

Osvrnimo se najprije na prigovore. Spoznanje uz­ročnosti nikako nije proizvod našega razuma. Ono dolazi iz iskustva, a uostalom, znanost se na njega ne prestaje pozivati. Ako pogledam djecu, iskustvo će mi reći da nisu sama sebe stvorila. Mogao bi se naći neki filozof i reći mi kako to ne mogu do­kazati, ali će biti u neprilici kad bi morao dokazati da sam pogriješio kažem li mu kako sam vidio da su se pojavila u kupusu. Takvi filozofi odbijaju načelo uzročnosti kako ne bi bili kao rukom odve­deni do toga ″prvog uzroka″ koji bi ih prisilio slijediti svetoga Pavla te prepoznati Boga u njego­vim djelima. Iz istoga razloga namučili su razum ­nakon što su ga uzvisili.

Počeli su time što su razum izabrali protiv vjere koju su optuživali da skučuje umove kad ih sabija među nevjerojatne dogme; a kako je razum i dalje ustrajno govorio o Bogu, u svakom slučaju na njega svraćao pažnju, počeli su sumnjati u spo­sobnost razuma da zaključuje, dokazuje bilo što, da spoznaje nešto drugo osim sama sebe: u trenutku kad su ljudi podizali spomenik božanstvu razu­ma, on je već izgubio božanske atribute koji su mu na brzinu dodijeljeni dok su se još nadali da će osloboditi duhove od religije.

Tako razum, lišen svoje veličine, sveden na polo­žaj sluge eksperimentalnih ili teorijskih zna­nosti, vidi kako mu se priznaje da može spoznati stvarnost: Mi ne možemo spoznati ″stvar u sebi″, rekao je Kant, a da nije kazao po kojoj je čudesnoj objavi razum – ako ni u kojem slučaju ne može izići iz sebe – saznala da postoje neke ″stva­ri u sebi″. ″Skučio sam moć razuma″, rekao je još taj isti filozof, ″da proširim moć vjere.″ Ali kako ta vjera nije nužno kršćanska, ona će jednoga dana moći biti rasistička ili staljinistička. I koja će joj se istina suprotstaviti ako je svijet tek jedan prostor obmana gdje razum nikad ne vidi drugo do sama sebe, neizmjerno puno puta umnožena svojim odrazima?

Zaista, jedino kršćanstvo ima potpuno povjerenje u razum koji nikad ne optužuje, pa i kad se čini da mu se razmišljanje toga istog razuma protivi. Kršćanstvo ne okrivljuje razum, ali to ne oklijeva činiti racionalizam, kad mu razum šapuće nešto što on ne će čuti. Kod vjernika je razum neodjeljiv od vjere, vjernik poštuje razum kao Božji dar, on ne dopušta sumnje u razum ako mu sporo pru­ža rješenja nekoga problema niti se izopačeno nji­me služi tako što mu ne priznaje, nego mu nameće granice. Vjernik ne okrivljuje prijezirno razum zbog ″antropomorfizma″ ili ukazuje na njegovu korjenitu nemoć kad se uslijed znanstvenoga opažanja nađe pred privremeno zbunjujućom poteškoćom, kao što je to dvojaka – čestična i valna – narav svjetlosti.

Kršćanstvo je religija razuma. Ona se razlikuje od racionalizma po tome što ne zatvara uši kad razum kaže ″Bog″.

″Dokazati Boga″ – to ne može značiti ″učiniti ga očiglednim″. Razum može ujediniti ono što se pri prosuđivanju pravde naziva ″suglasnim indicija­ma″, ali ako nam na kraju svojega zaključivanja kaže da Bog jest, on nam ipak ne može reći tko je on: ta spoznaja spada u područje Objave.

Izvan tradicionalnih putova koji vrijede, ali koji se sve manje primjenjuju, čak i nedjeljama, ima i drugih načina koji vode razum i dalje od tih ″sug­lasnih indicija″, sasvim blizu božanske očig­lednosti.

Navest ću nekoliko primjera. Ponavljam: radi se samo o približnostima, ali one mogu pomoći ono­me koji ne vjeruje, a razmišlja, dok vjerniku mogu pomoći da se oslobodi svojih sumnja.

U svom predgovoru jednom izvanrednom djelu Davida Bohma, kvantnog fizičara, profesor Grof ovako je prikazao – i to vrlo dobro – materijali­stičku misao:

″Tradicionalna zapadna znanost vi­di povijest svemira kao povijest razvitka materije. U tom svemiru život, svijest i stvaralački razum predstavljaju slučajne i besmislene nusproizvode materije koja je osnovo pasivna i tro­ma. Postanak života i evolucija živih organizama tada se jednostavno promatra kao nuspojava koja nadolazi kad je razvitak materijalne supstance dosegao određeni stupanj složenosti.″

Ova je teorija uvijek imala očit, iako nepriznat i nesvjestan cilj, ukoniti Boga iz rasprava ljudskoga razuma, a to nastojanje nakon dužih ili kraćih krivudanja vodi u nemoguće ili u besmi­sao. Svijet bi bio samo rezultat geometrije. Ali uzaludno je oblike činiti sve složenijima, oni nikad ne će proizvesti neku misao sposobnu razumjeti ih – pa da uvrstim i malo karikature – tako nikad ne ćemo naići na trokut koji će najednom s udi­vljenjem shvatiti da je zbroj njegovih kutova jed­nak zbroju dvaju pravih kutova.

Poteškoća je bila tolika da je Descartes, jedan od otaca-utemeljitelja ovoga sustava – koji je dugo bio moderan, a sada više nije – zazivao Boga da riješi tu poteškoću. Ali za njega je to bio prevelik ustu­pak teologiji pa su došli na onu ideju, maloprije razloženu, da je misao samo jedna nuspojava, ne­što kao para iz nekadašnje lokomotive. Taj mali mehanički vlak vozio je dugo, ali sada više nema mnogo putnika, osobito otkad je došao električni vlak. Problem je ostao nedodirnut: kako jedna nuspojava zapaža da je nuspojava? Rješavanje je prepušteno različitim znanostima o duši ili moz­gu, a došlo se do toga da se promijenio pogled na svemir. Svijet više nije bio sastavljen od stalnih sitnih elemenata koji su se združivali u sve slože­nije tvorbe kako bi pružali čudesnu predodžbu što nam je pred očima. U stvarnosti, kažu nam, sve u prirodi su valovi, frekvencije, vibracije, korpus­kule – elementarne čestice koje, uostalom, imaju svojstvo očitovati se u tako različitim oblicima kao što su val ili čestica materije. Ali zašto onda priroda nije nas učinila jednostavnim primaocima ili davaocima valova i korpuskula, zašto je baš htjela proizvesti jedno bi­će koje pomoću osjetila i mozga, s uređajem, do­duše, vrlo profinjenim, ali slabe moći, može hvatati samo mali dio tih emisija, obraditi ih u slike i koncepte te govoriti jedan drugi jezik koji prirodi nije vlastit? Da obzirno po­jednostavimo stvari, pitamo se kako nas je naša majka priroda, koja se izražava samo kretnjama, ­kako nas je naučila kineski?

To sam pitanje jednoga dana postavio jednom američkom nobelovcu, profesoru teorijske fizike, koji se – kako se činilo – dosađivao za stolom za vrijeme ručka u užem krugu znanstvenika, među koje sam zabunom bio pozvan. Očekivao sam da će samo slegnuti ramenima. Iznenadio sam se kad sam od njega bez imalo ironije, čuo: ″To je pravo pitanje.″ Taj isti učenjak, pristupačna duha, poz­vao me nakon mjesec dana na jedan skup fizičara koji se održavao u Versaillesu, gdje bismo, rekao je, mogli raspravljati o onom pitanju. Još i danas predbacujem sebi što nisam odgodio putovanje koje me sprječavalo sudjelovati u razgovoru od kojeg sam mogao mnogo očekivati, jer općenito su fizi­čari, od svih ljudi, najpažljiviji i najslobodniji od predrasuda. Ali već to što je moje pitanje za jed­noga od njih također bilo pitanje – za mene je već bio i odgovor: u prirodi je na djelu jedna volja i uporna domišljatost kojom nas hoće nauči­ti jezik koji ona sama ne poznaje; evo, to ja nazivam ″naumljen očigledan delikt″ i približavanje Boga.

Može se predložiti još nešto. Moderna fizika ide od revolucije do revolucije, ali njezini veliki re­volucionari nemaju isto viđenje svijeta, a može se dogoditi da nam ponude i proturječne slike. Tako Einsteinova teorija relativnosti nameće ide­ju o kontinuiranom gibanju (gibanje počinje egzi­stencijom) uzročno determiniranim i točno defi­niranim, dok prema kvantnom mehanizmu Maxa Plancka, što također vrijedi kao zakon kod fiziča­ra, to isto gibanje nije niti determinirano, niti traj­no, niti definirano. Budući da te dvije teorije ima­ju različita područja primjene, jedna u redu veliči­ne zvjezdanoga svijeta, druga u neizmjerno male­nom, preuzete su zajedno unatoč njihovim proturječnostima.

Ipak, ljudski duh, željan objedinjenja, tražeći neu­morno objašnjenje koje bi vrijedilo od vrha do dna ″Jakovljevih ljestava″ u spoznavanju, ili koje se u svakom slučaju ne bi naglo mijenjalo od jed­ne do druge prečke a da se, uostalom, ne bi moglo reći koja je to, oglasio se u  trećem velikom revolucionaru – David Bohm pruža jednu no­vo viđenje svemira gdje dvije prethodne teorije za­jedno nalaze svoje mjesto kao apstraktne forme ili izvedenice jedne dublje stvarnosti. Prema nje­mu (ove retke uzimam iz predgovora njegove kn­jige prebogate mislima):

″Svaki kubični centimetar praznoga prostora sadrži više energije nego što bi je se moglo naći u poznatom svemiru. Čitav sve­mir, onaj koji poznajemo, tek je jednostavan mali trag kvantnoga nadražaja, ekscitacije u obliku va­la, kao neka brazda na tom oceanu kozmičke energije. Ova skrivena energetska pozadina stva­ra trodimenzionalne projekcije koje sačinjavaju svijet pojava koje mi zapažamo u svojem svakod­nevnom životu… Bilo koji događaj, predmet ili bi­će, što se može opažati i opisati, koji god on bio, jest apstraktnost nekog strujanja, ili neodrediva ili nepoznata…″

Moguće je zamisliti jednu podzemnu rijeku ili ot­jecanje lave na čijoj se površini mogu opažati mje­huri, vrtlozi, virovi i kao neke prolazne tvorbe ko­je nam se ne čine stalne samo zato što je naše vri­jeme još kraće od njihova. Govoreći u slikama, možemo reći, relativnost bi se odnosila na geome­triju krivulja valova, a kvantna mehanika na raspršenost kapljica što im upravo dopušta da se združe; ali stvarnost, to bi bila ta silna energija u gibanju od koje bi naš vidljivi svijet bio tek jedan obojeni izraz. David Bohm smjelo uranja u taj bezdan, diže se na površinu udahnuti, pa se opet kasnije nađe oči u oči sa Sfingom koja proždire jednoga za drugim sve pustolove spoznanja: kakva je, pita se, ″ta sposobnost čovjeka da se odijeli od samoga sebe i svoje okoline, što je to na­š razum, čin bezuvjetnog zapažanja čiji se temelj ne može naći u strukturama kao što su sta­nice, molekule, atomi ili elementarne čestice″, ukratko, kako se može znati da je takav čin be­zuvjetnoga zapažanja moguć?

″Široko pitanje″, kaže Bohm, ″koje ovdje ne može biti u cijelosti izloženo.″ Ono se obrađuje drugd­je. Na prvim stranicama Biblije. Čovjek je slika Božja, izblijedjela bez sumnje, često mutna; ali razum ima tu sposobnost od svog Stvoritelja da bude izvan sama sebe, i izvan svijeta da ga pro­suđuje. Pitanje Davida Bohma o čudesnoj slobodi razuma otvara novi pristup. Kaže se katkad da se Bog skriva. Ali duh koji se pita o sebi samo­me naslućuje ga, priroda ga očituje u tišini, a on je posvuda ostavio otiske svojih prstiju.

Nekada se djetetu koje je pitalo ″zašto ptice imaju krila″ ili ″zašto su stvari takve″, davao odgovor: ″Jer je Bog tako htio″. Taj odgovor iz vremena ″nazadnjaštva″ dugo je izazivao smijeh ″mudraca″ protuvjerskoga racionalizma. Pitanje je bilo ap­surdno i jedini pravi znanstveni odgovor bio bi: ″Stvari su takve jer su takve″.

Kasnije je znanost nevjerojatno napredovala u svim disciplinama i ona će uskoro nad stvarima imati izvanrednu moć. Ali najveće otkriće nije još predmet konačna ukaza. Nedavno je zapaženo da znanost nikad ne može objasniti materiju pomo­ću materije. Na kraju istraživanja nema više niče­ga nego samo neopipljiv drhtaj bitka nepredvidi­va ponašanja, a ipak taj početni nered proizvodi oko nas red, poredak na osobit način povezan s matematikom. Pomoću radova najnaprednijih fi­zičara i astrofizičara jasno se vidi Bog, dozvan iz njegova progonstva, kako malo-pomalo prelazi u stanje hipoteze. Zanimljivo je to napredovanje i sad je na redu da se vjera nasmiješi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andréa Frossarda Bog u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.