Pedeset-nijansi-sive-2

I više nego iznenađujuće, trilogija je izazvala veliku raspravu jer knjiga veliča sado-mazohističku ljubavnu vezu koja uključuje silovanje i seksualno nasilje nad ženama. Popularnost ove trilogije svjedoči o nečemu što je u sukobu s tradicionalnom kršćanskom vizijom ljubavi i seksualnosti. Dok je ova zabrinutost dobro osnovana, postoji još jedna dimenzija ovog fenomena koju treba uzeti u obzir: Čemu ova serija duguje svoju iznenadnu popularnost? Ako je otac Smith, vodeći lik romana Brucea Marshalla, u pravu kada kaže da „mladi čovjek koji kuca na vrata javne kuće nesvjesno traži Boga“, što to fanovi trilogije „50 nijansi“ traže?

Jedan od odgovora jest taj da njihova glad nije zadovoljena: naime, glad za muškarcima koji su besramno muški, kojih nije strah preuzeti kontrolu i biti vođa. To jest, postoji čežnja, čak i požuda, za muškarcima koje nije strah od onoga što se tradicionalno naziva preuzimanje vodstva. U  tu svrhu, dok „50 nijansi“ ruši kršćanski seksualni moral, više od toga ruši i moderno križarstvo koje teži eliminaciji rodnosti.

Zadnjih 40 godina postoji zajednički napor za smanjivanjem ili potpunim uklanjanjem razlika između muškaraca i žena. Ova tražena utopija je „uistinu jednak svijet“ zamišljen u knjizi Ustrajnost – žene, posao i volja za vođenjem autorice Sheryl Sandberg u kojoj „žene vode pola zemalja i tvrtki, a muškarci pola domova“. Prema ovom pogledu, i suprotno znanstvenim dokazima, razlike među spolovima su samo socijalni konstrukti: kulturu treba okriviti za to da su žene ženskog roda, a muškarci muškog roda.

Predloženo rješenje za ovaj „problem“ je promijeniti kulturu, izbrisati ženstvenost i (posebno) muževnost, počinjući na mladima. Uostalom, prema riječima Marla Thomasa, urednika albuma za djecu i knjige Slobodan biti … Ti i ja koja podupire rodnu neutralnost, „dječaci i djevojčice imaju sve isto osim onoga u njihovu donjem rublju“. Šveđani su iznijeli ovu ideju do kraja njenih logičkih granica, uvodeći novu zamjenicu koja označava rodnu neutralnost u jaslice 2012. godine kako bi eliminirali (ili barem zamračili) sve razlike u rodu.

Dječaci koji su podlegli ovom socijalnom eksperimentu izrasli su nesigurni u svoje mjesto u društvu. Odgovarajući na svoje pitanje Gdje su nestali svi dobri momci? Kay Hymowitz zaključuje da je biti „muževi i očevi sada izbor, i da su kvalitete muškaraca s karakterom koje su nekada bile potrebne da bi igrali svoju ulogu – moralna čvrstina, stoicizam, hrabrost, vjernost –  sada zastarjele, pa čak i malo posramljujuće“. Nije samo do toga da se ovi muškarci boje biti muškarci: u većini slučajeva oni nikad ne nauče kako to biti. Prema riječima Sebastiana Jungera, redatelja filma Restrepo, „ovo je vjerojatno prvo društvo u povijesti koje obeshrabruje inteligentnu konverzaciju o tome što muževnost zahtijeva od muškaraca“, čak i dok „naše društvo zahtijeva od odraslih muškaraca da budu pravi muškarci“.

Ni žene ne postaju ništa sretnije. Uistinu, „radost žena je pala apsolutno i relativno“ u posljednjih 35 godina, istih godina u kojima je bitka za spol vođena u njihovo ime. Pobliže ispitivanje ove situacije je utvrdilo da „ne postoji nikakav dokaz o modelu braka u kojem su partneri ravnopravni jer žene nisu sretnije u brakovima na koje utječu prakse i uvjerenja egalitarizma“.

Ovo nezadovoljstvo se prenosi i u spavaću sobu. Bračni partneri u brakovima kojima jedan od partnera definira svoju rodnost kao „gender-fluid“ (miks i muškog i ženskog roda) sve manje vode ljubav, i manje uživaju u seksu. Istraživanja su pokazala da „više tradicionalna podjela poslova, odnosno što više muž obavlja ‘muške’ a manje ‘ženske poslove’, njegova žena više uživa u seksu“. Ovdje, čini se, „50 nijansi sive“ ulazi u igru, primamljujući čitatelje sa svijetom u kojem se muškarci ne boje voditi, a žene se osjećaju sigurno ako su podložne njima.

Ako se promatra na ovaj način, trilogija „50 nijansi“ je samo dio širokog kulturalnog udarca u ratu protiv rodnosti. Kao što A. Scott objašnjava „nešto se dubinski događalo na našim televizijama tijekom prošlog desetljeća“. Od serije Obitelj Sopranos, pa do Momci s Madisona i Na putu prema dolje, gledatelji su pohrlili pogledati serije u kojima su glavni likovi jaki muški vođe, kako ih Scott prerano naziva „posljednji od patrijarha“.

Ove serije su grešna zadovoljstva: nijedan protagonist nije heroj ili pak osobito dobar muškarac. Kao i sa „50 nijansi sive“ svaka od ovih serija prikazuje iskrivljenu muškost, izopačenu na neki način; seksističku, sociopatsku, neobičnu izvedenicu prave stvari. Ako potisnemo prividnu zdravu muškost, ono što izranja na površinu je gruba iskrivljena percepcija prave muškosti i naše uživanje nje je ograničeno na razinu fantazije. Jedemo pseću hranu jer smo gladni odreska.

Ono što je potrebno, čemu i muškarci i žene teže, svatko na svoj način, su modeli koji prikazuju kako živjeti vrline muškosti u modernom svijetu. Ova čežnja nije nova. Možda najbolji pogled na ovo dolazi iz vesterna Johna Forda iz 1962. godine Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea koji je smješten nasuprot kulisa jednog drugog svijeta koji se mijenjao – graničnog grada Shinbonea, u skoro ukroćenom Divljem zapadu.

Dvojica protagonista Tom Doniphon i Ransom Stoddard (Jon Wayne i Jimmy Stewart) na prvi pogled izgledaju popuno različiti. Tom je arhetip Johna Waynea: odvažan kauboj, čovjek od malo riječi, dok je Ransom knjiški moljac i student prava koji se polako uspinje na putu da postane istaknut političar. U stvarnosti, ovi muškarci nisu toliko različiti. Svaki od njih je vođen željom da zaštiti ognjište, dom i Hallie (glavnu žensku ulogu koju igra Vera Miles).

Na početku filma Shinboneu prijete odmetnici kao što je Liberty Valance, a do kraja su glavne prijetnje korumpirani političari i tajkuni koji se obogaćuju izradom željeznicom. Kako se kultura mijenjala tako se mijenjao i ideal muževnosti – evolucija koja je obilježena time što je Hallie ostavila Toma zbog Rancea. Film prikladno počinje i završava scenom u kojoj Rance i Hallie, sada vjenčani, odaju počast Tomu, čija smrt označava kraj načina života kojeg je on predstavljao.

A. O. Scott predviđa sličan kraj zvijezdi serije Momci s Madisona Donu Draperu: da će se pridružiti mrtvim velikanima Walteru Whiteu i Tonyju Sopranu u smrti koja je zatražena od „unutarnje logike same priče, ali je također i produkt očekivanja kulture“. Možda. Ali ovo je sve više razlog da ga vidimo zamijenjenim od strane modernog Rancea Stoddarda, a Christian Gray nije dostojan uloge.

Joseph Heschmeyer www.firstthings.com

Prevela: Marilena Babić

Ostale tekstove na ovu temu pročitajte OVDJE.