Što je zajedničko korizmi, sv. Tomi Akvinskom i filmu ‘Pepeljuga’?

Nedavno smo u filmskoj rubrici našeg portala naveli nekoliko filmova koji bi mogli obogatiti naš duhovni hod kroz korizmu, s posebnim naglaskom na ženski genij. Toj listi filmskih i stvarnih životnih junakinja ovim putem želimo pridružiti još jednu; onu koja je već tisućljećima širom svijeta u mitovima i bajkama različitim tradicija i kultura prepoznata kao arhetip progonjene heroine. Naime, ovih dana u našim kinima igra film Pepeljuga (2015.).

Na prvi pogled, čini se da je riječ o površnoj dječjoj bajci na koju u ovo vrijeme pokore, molitve i dobrih dijela ne bi trebali obraćati svoju pozornost. No, je li ustinu tome tako?

Smatramo da nije.

Najnovija u dugom nizu, ova filmska Pepeljuga prekrasna je ekranizacija legendarne bajke; sedma umjetnost na svom vrhuncu. Nastala je u produkciji i distribuciji Walt Disney Pictures, pod redateljskom palicom prekaljenog majstora filmske i kazališne dramaturgije – Kennetha Branagha. Naišla je na polarizirane, ali većinom (pomalo i neočekivano) pozitivne reakcije i kritike i publike. Mnogi kino posjetitelji širom svijeta mahom svjedoče da se odavno nisu osjećali tako dobro, veselo i poletno pri izlasku iz projekcijskih dvorana. Slično je i sa potpisnikom ovih redaka.

Zašto? Odakle dolazi taj osjećaj?

Pokušat ćemo ovdje ponuditi odgovor kao i odgovor na pitanje zašto je ovaj film prikladan da na svoj način obogati i naš korizmeni duhovni život. Pri tome ćemo se voditi sa tri osnovne premise.

Prva je ta da su sve bajke i mitovi zapravo intenzifikacija same stvarnosti (o tome je više pisano OVDJE ) koju živimo. Oni se, doduše, odvijaju u sekundarnom, imaginarnom svijetu mašte; no, taj svijet u većoj ili manjoj mjeri je konzistentan sa stvarnošću ovog našeg, primarnog svijeta. Zapravo, što je konzistentniji, to je mit/bajka uspjelija, uvjerljivija za onog tko je sluša, čita ili gleda. Stoga, nužno postoji mogućnost primjenjivosti likova, stvari i događaja ispričanih u bajci/mitu na likove, stvarnosti i događaje stvarnog svijeta u kojem živimo.

Druga (s prvom usko vezana) premisa je ta da svi mitovi i bajke svoje ispunjenje nalaze u Radosnoj Vijesti – Evanđelju. Gaudium et spes (GS 22) a susljedno i Katekizam katoličke Crkve (KKC 1701) uči nas da Krist, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi, potpuno otkriva čovjeka njemu samome; time se baca i konačno svjetlo razjašnjenja na sve svjetske mitove i bajke.

Treća premisa je vezana uz elemente zapadnoeuropske inačice ove priče koja je poslužila kao predložak za ekranizaciju. Naime, valja odmah naglasiti: mit/bajka o Pepeljugi pojavio se na svjetskoj pozornici prije kršćanstva, u raznim djelovima svijeta, od kojih su mnogi niz stoljeća ostali izvan doticaja kršćanskih misionara. Najstarija službeno poznata verzija motiva Pepeljuge je grčka priča o Rodopis (1st.pr.Kr); Britanija poznaje priču o Cordeliji, Kina priču o Ye Xian (9.st.). Iz Indonezije i Malezije dolazi nam lik Bawang, iz Vijetnama Tam Cam, iz Koreje Kongji. Ipak, unatoč svoj šarolikosti mitova i različitih podneblja u kojima su ponikli, ovdje želimo pokazati da su oni srodni u univerzalnoj srodnosti njihovog tvorca i pripovjedača: ljudske naravi koja je stvorena na Sliku Božju- Krista. Štoviše, iako je mit/bajka o Pepeljugi izvorno nastao prije Utjelovljenja Riječi Božje, ljudi koji su je oblikovali onakvom kakvom je danas u zapadnoj kulturi i filmskoj umjetnosti poznajemo su kršćani – Charles Perrault (katolik) i braća Grimm (kalvinisti). Tako su u priču, svjesno i nesvjesno, ušli određeni izrazito kršćanski elementi. Potražimo sada neke od njih kao i odgovore na ranije postavljena pitanja.

1. Transcendentali sv. Tome – svaki čovjek teži k dobru; fizičkom i duhovnom. Dobro (bonum) je ono što ga privlači, jer čovjek je ustrojen kao simboličko biće; nije potpun. Nije cjelovit, nije svet. I stoga žudi nadići sam sebe, transcendirati, i tako upotpuniti se. Traži drugu „polovicu sebe“. I kad ugleda to dobro za kojim žudi, silno nastoji s njim se sjediniti. Ono što je dobro, to je ujedno i lijepo (pulchrum), istinito (verum) i jedno (ima svoj integritet – unum). Čovjek te kvalitete može u određenoj mjeri prepoznati i naći u stvarima i živim bićima flore i faune. Ali ta ga mjera u konačnici ne usrećuje. Čovjek se upotpunjuje i nadilazi ne u nečemu, nego u nekome i sa nekim i po nekome tko je kao on. Dakle, u odnosu sa osobama. Konačna osoba s kojom zapravo čovjek uspostavlja odnos je Bog (jedinstvo u Trojstvu Osoba) koji je Vrhovno Dobro i izvor svakog drugog dobra. Kao takav, Bog je ono iskonsko Dobro, Ljepota, Istina i Jedno za kojim čovjek najviše čezne, pred kojim nadilazi sebe u krajnjem ekstremu i ono jedino što ga može do kraja upotpuniti.

U našoj filmskoj priči o Pepeljugi nema direktnog govora o Bogu, Vrhovnom Dobru. Govoriti o Trojstvu i kršćanstvu u svijetu bajke bilo bi zapravo kontraproduktivno i narušilo bi uvjerljivost priče jer su to stvarnosti našeg stvarnog, primarnog svijeta, a ne imaginarnog sekundarnog svijeta bajke (ma koliko ta dva svijeta perom, glasom i slikom njenog pripovjedača bivaju dovedena u međuodnos, koji je ujedno i pretpostavka i okosnica uvjerljivosti priče). Ipak, lik Pepeljuge (u, mora se reći, izvrsnoj interpretaciji šarmantne Lily James) je taj koji utjelovljuje ono dobro, lijepo (vanjska ljepota podređena je nutarnjoj i iz nje izvire), istinito i jedno (integriranost) u čovjeku, u svom punom bajkovitom sjaju. Te kvalitete Pepeljuge prepoznaju tri ključne osobe u ovom filmskom događanju. Prva je Kraljević (Richard Madden) koji se želi sjediniti s tolikim dobrom. Druga je glavni antagonist priče, Zla Maćeha (maestralna izvedba jedinstvene Cate Blanchett) koja u Pepeljugi prepoznaje ono što je sama imala a izgubila: „mladost (čitaj: ljepotu), nevinost (čitaj: istinitost i integritet) i dobrotu“ i zbog toga je mrzi i želi je uništiti. Tu je njezina temeljna tragika (a možda i temeljna poruka filma): ranjena u susretu sa patnjom, zlom i gubitkom zatvorila se u sebe i dobro počela tražiti ne u osobama nego u položaju, titulama, posjedu i ugledu. Pepeljuga, s druge strane, u istom susretu sa patnjom, zlom i gubitkom ostaje vjerna uputama svoje majke i ne gubi taj osobni kontakt i odnos dobrostivosti prema svim ljudima, pa i onima koji je progone; spremna je žrtvovati sebe i vlastitu sreću da bi zaštitila mladog princa od maćehinih manipulacija. Ne podsjeća li nas ovdje Pepeljuga na lik Crkve (i pojedinačne kreposne ljudske duše) koja u tisućljetnom hodu ovim svijetom (koji je prožet požudom tijela, požudom očiju i ohološću života; usp. 1 Iv 2,16), vjerna tradiciji i pokladu vjere od davnine strpljivo podnosi svaki križ i ostaje (ili se barem trudi ostati) vječno mlada (lijepa), nevina (istinita s integritetom) i dobra?

Treća ključna osoba u ovom filmskom događaju je svaki od nas gledatelja u kinu. Gledajući filmsku Pepeljugu, (kao što to biva sa protagonistima svake umjetnosti) poistovjećujemo se s njom, prisvajamo je k sebi u želji da ta silna dobrota, ljepota, istina i integritet prijeđu i na nas. A s njima i nepatvorena radost kao nužna posljedica ovih vrlina, radost kojom Pepeljuga odiše. Tu se krije i odgovor na naše pitanje, primarni razlog zašto nam po izlasku iz kina nakon ovakvog filma trepere leptirići u želucu. One cinike među nama koji se podsmjehuju na ovu naizgled djetinju i naivnu prostodušnost, ne možemo ne upitati: Niste li i vi, kao zla maćeha, izgubili mladost (ljepotu) duše, njezinu nevinost (integritet i istinitost) i dobrotu ?

2. Osobni rast u krepostima – već je drevni grčki filozof Heraklit primjetio: karakter je sudbina. Redatelj Branagh (nominalno anglikanac) mudro ostaje vjeran bajci i vjerski indiferentan kada u usta Pepeljugine majke i nje same stavlja riječi: Ja vjerujem u sve, a u usta Kapetana izjavu o možebitnoj opstojnosti božanstava. Ipak, naša filmska Pepeljuga ne samo da je bajkovita slika i prilika Tominih transcendentala, već, podučena hrabrosti i dobrostivosti od svoje majke, svojim ponašanjem kao da evocira Govor na Gori (usp.Mt 5) i Hvalospjev ljubavi (usp. 1 Kor 13,4-8). Krajnji izraz njezine skromnosti i poniznosti u prizemnom životu služenja dovodi do umrljanosti pepelom od čega i dobiva svoje ime. Ne bi li i naše korizmeno pepeljanje na nama trebalo ostaviti trajan znamen pepela da nas uvijek podsjeća na potrebu blagosti i poniznosti, skromnosti i dobrostivosti, u trajnom trudu oko rasta vlastitih kreposti? Pepeljuga lijega na tlo pored ognja, tone u san i biva posuta pepelom. Zanimljiva je ova slika tla, sna, ognja i pepela. Naš liturgijski obred pepeljanja zapravo vuče korijene iz drevnog agrarnog običaja paljenja njiva i livada; pepeo od sagorjelog raslinja oplođuje zemlju za nove, bogatije usjeve i plodove. Potrebno je da umre staro kako bi niknulo novo. Tako biva i sa Pepeljugom i sa (nadajmo se) našim duhovnim životom u korizmi i nakon nje.

Nije li Pepeljugin pomalo asketski život samozatajne služavke kojoj rijetko silazi osmijeh sa lica slika svakodnevnice tolikih žena (i muškaraca) posvećena života u okrilju Crkve? Radost i smijeh unatoč teškoćama i oskudicama života trebali bi biti odlika kršćana. Pepeljugin karakter, izgrađen kreposnim životom, doveo ju je u konačnici do neočekivano sretne sudbine, bez obzira na svu njezinu skrovitost, teške okolnosti: progon i zatočeništvo u kojem se našla. Istu sudbinu obećava i Evanđelje onima koji ga čuju i vrše.

Ovakav filmski lik Pepeljuge pravo je osvježenje u moru suvremenih maskuliziranih ženskih filmskih likova, svojevrsnih „Amazonki“, „ratničkih princeza“ (Nikita, Ripley, Xena, Natalia Romanova, Tauriel, Tris) koje se lukom i strijelom, mačetom i strojnicom bore protiv životnih nedaća. Pepeljuga nas uči da je prava snaga žene (i ljudske duše općenito) u nutarnjem oružju i štitu, a ne onom izvanjskom; u njenoj snazi karaktera i kreposti (usp. Ef 6, 13-17; Kol 3,12).

3. Zaručnička ljubav kraljevića i pučanke – Kraljević prihvaća i voli Pepeljugu onakvom kakva ona uistinu jest, bez obzira na njenu zamrljanost i neuglednost, jer on gleda što je u srcu, svjestan da ljepota i vrednote dolaze iznutra. Štoviše, spreman se u svojoj ljubavi poniziti i traži da ona, po njezinim vlastitim riječima, „obična pučanka, seoska djevojka koja ga voli“ njega prihvati „kao običnog šegrta, pripravnika koji uči svoj zanat“ (kraljevanje). Ovo neodoljivo podsjeća na priču o ljubavi i vjenčanju kralja i prosjakinje iz Filozofskih fragmenata Sorena Kierkegaarda, kojom slavni danski filozof i velikan kršćanske misli slikovito opisuje odnos Boga i čovjeka (ljudske duše); ljubav ne mijenja voljeno biće, zaključuje Kierkegaard i kralj (Bog) se ne uzdiže iznad svoje ljubljene (ljudsko biće) već dijeli s njom sve nade i strahove, radosti i patnje. Pojavljuje se u obličju sluge (Krist) u želji da voljenoj osobi bude u svemu jednak…

Slika ljubavi Pepeljuge i Kraljevića neodoljivo podsjeća na jednu od najistaknutijih novozavjetnih slika odnosa Krista i Crkve (usp. Ef 5,23-33). Krist prihvaća svoju zaručnicu Crkvu unatoč njezinim manama i nečistoćama; čisti je, posvećuje i daje život za nju.

4. Koketiranje s kršćanskom simbolikom – narav se nadograđuje milošću (gratia supponit naturam et perfecit eam). Slično tome, Pepeljugine kreposti same po sebi nisu dovoljne da je iščupaju iz njezinih nevolja, već je tu potrebno i nečega što u svijetu bajki često služi kao pandan nadnaravnim silama milosti u stvarnom svijetu – čarolije (magiji). Bajna Kuma (izvorno engl. Fairy Godmother; dirljiva izvedba Helene Bonham Carter) zaštitnički se brine za sirotu Pepeljugu (kao što se u stvarnosti za siročad brinu njihovi krsni kumovi ili kume) koja je prethodno dokazala svoju krepost i vjerodostojnost Kumi udjelivši joj čašu mlijeka s puno pažnje i ljubavi dok je ova još bila prerušena u neuglednu ostarjelu prosjakinju. Činiti dobro malenima, znači činiti dobro i Utjelovljenom Bogu (usp Mt 25,45). Mistično kršćanstvo gleda na čitav svemir kao na jedno sakramentalno događanje; slično tome, u imaginarnom svijetu bajke, Bajna Kuma koristi narav (stvorenja – životinje, povrće, odjeću) i nadograđuje ih čarolijom (slika milosti) da bi pomogla djevojci. Pepeljuginu ružičastu haljinu (boja radosti i nevinosti) pretvara u nebesko plavu (svojevrstan marijanski simbol i znak novostečene mudrosti djevojke koja je na izmaku snaga zavapila preminuloj majci za pomoć i dobila je u liku „kume“; vapi li Crkva dovoljno za pomoći svoje nebeske Majke?). Najosobniji pečat Pepeljuginoj opravi daju njezine staklene cipelice; neprocjenjivo vrijedne, jedinstvene, krhke i transparentne za nebesko plavo svjetlo koje se u njima prelijeva, one kao da su materijalizacija već opisanih transcendentala Pepeljugine duše, znak njezina raspoznavanja i jedinstvenosti njezine osobe. Lik Kraljevića i kraljevstva još od evanđeoskih vremena, pa preko Konstantina (jedan Bog na nebu, jedan vladar na zemlji) i Augustina (De civitate Dei) do danas simbol je Krista; slično je i sa jelenom na kojeg Pepeljuga nabasa neposredno pred susret s Kraljevićem.

5. Odličan scenarij – mnogi gledatelji širom svijeta možda se ne bi tako radosno osjećali nakon gledanja ove filmske inačice Pepeljuge, da redatelj Branagh nije ostao vjeran izvornoj priči. To je nešto čime se neke druge suvremene ekranizacije bajki (najnoviji primjeri su filmovi Into the woods i Maleficient) nažalost ne mogu podičiti. No, Branagh, ne samo da nije puno mijenjao predložak, već ga je vješto nadogradio nečim što je njegov specifični forte: šekspirijanska karakterizacija likova. U tome nije pretjerao; našavši pravu mjeru, i najsporednijim likovima udahnuo je dodatnu životnost i dubinu zadržavši svjedno primjerenu lepršavost.

6. Praznik za oči i uši – prekrasna scenografija, raskošna kostimografija, minuciozno razrađeni rekviziti, očaravajuća glazba i impresivni (ali pametno dozirani i diskretno uklopljeni) specijalni efekti koji ostaju u funkciji priče (a nisu sami sebi svrha kao što često to znaju biti u sličnim filmovima) dodatno doprinose konačnom umjetničkom dojmu.

 7. Ostvarenje četiri temeljne funkcije svake bajke – redatelj Branagh uspio je kroz svoje filmsko pripovjedanje priče o Pepeljugi zadržati njezinu uvjerljivost poštivajući temeljnu okosnicu (umjetničke) funkcionalnosti svake bajke: bijeg–obnova-utjeha-radost (vidi esej J.R.R.Tolkiena On fairy stories). Već spomenuti scenaristički i kinematografski pozitivni momenti skladno se nadopunjuju sa ovim funkcijama uspješnosti bajke kao umjetničkog djela i služe kao svojevrstan katalizator njihove učinkovitosti. Filmski medij je kao stvoren za takvo nešto. Bogu hvala, nije riječ o prvom filmu kojem je tako nešto uspjelo.

Bajke i danas do nas dopiru u pjesmi, priči, potezima pera, pokretnim slikama……

I sutra će.

One nisu stvarane (samo) za djecu.

Stoga, nemojmo ih previdjeti.

Danko Kovačević | Bitno.net