Riječ selektora: Četiri razloga zbog kojih me raduje pokretanje prvog Festivala kršćanskog kazališta

Prvi razlog: prvi hrvatski kazališni festival s kršćanstvom u naslovu!

Kazališni festival je poseban događaj, on je uvijek izbor iz redovnog repertoara jer želi pokazati najbolje unutar neke odrednice koju stavi u naslov – ili žanrovske (festival komedije, hrvatske drame), ili tematske (subverzivni festival, kritika društva, zadana tema), ili prostorne (hrvatsko kazalište), ili profesije (festival glumca), itd. U ovom slučaju istaknut je svjetonazor u naslovu. Kršćanski! Prvi put na kazališnom festivalu u Hrvatskoj!

Svaka predstava ima svoj svjetonazor, političku ideju/ideologiju i estetiku. Svaka! I ona koja tvrdi da nema. Visoka umjetnost, ona koja se službeno smatra vrijednom, koja dobiva puno novaca i ima medije iza sebe uvijek odražava vladajući svjetonazor u društvu. U našem europskom društvu u 20. stoljeću vlada ateistički svjetonazor (s dvije dominantne ideologije, komunističkom i neoliberalnom). Slijedeći taj svjetonazor, umjetnost je prvo kritikom pokušala popraviti društvo, a onda je, u službeno praznom svijetu bez Boga, malo po malo skliznula u kritizerstvo, nametanje crne slike svijeta i provokaciju izbacivši temeljne vrijednosti kao lažne a pozitivne emocije kao kič. Koliko puta ste s predstave izišli skoro puzeći kroz vrata? I koliko je vas zbog toga prestalo ići u kazalište?

Naime, problem suvremene umjetnosti je da odražava vladajući svjetonazor, ali ne i svjetonazor većine koja ima kršćanski svjetonazor. On pak kaže da svijet ima smisla jer ima Boga. Zato suvremeno kazalište gubi publiku, ali zato je bilo važno staviti taj svjetonazor u naslov da publika vidi o čemu se radi. No, zato nije bilo lako staviti svjetonazor u naslov. I sami se kršćani nekad plaše naglas izgovoriti vlastito uvjerenje jer ih se zbog toga neprestano proglašava „nazadnima“, „glupima“. Baš me briga kako će me tko nazvati! To je moj svjetonazor.

Drugi razlog: bilo je predstava za dobru selekciju!

Niti jedan svjetonazor sam po sebi ne garantira automatski i dobru predstavu. Zato su organizatori festivala (Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca i VERITAS – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga) raspisali natječaj, oformili povjerenstvo (prof. dr. sc. Sanja Nikčević, mr. sc. Tanja Popec i dr. sc. fra. Josip Blažević). Onaj drugi razlog radosti zbog ovog festivala je činjenica da je bilo dovoljno kazališno kvalitetnog programa. Sedam odličnih predstava! Istina, većinom su amaterske i studentske uz gosta (splitski glumac Trpimir Jurkić s monodramom „Zapisi iz nevremena“ nastalom prema tekstovima don Branka Sbutege), ali su sve kazališno vrijedne i zanimljive.

Treći razlog: publika uzdignute glave!

Kazalište je nastalo iz svetog (rituala) i do 20. stoljeća je služilo na pouku, na radost i na uzdizanje publike. To znači da se iz kazališta izlazilo uzdignute glave. Unatoč svim naporima suvremene umjetnosti, nama svima ta funkcija kazališta i taj osjećaj – nedostaje! Prvi festival kršćanskog kazališta je važan jer će se publika nasmijati ili zaplakati, smijati do suza, ali će na kraju izaći – uzdignute glave.

Bez obzira radi li se u predstavi o sretnim krajevima kao u zanimljivom teatru sjena iz Marije Bistrice koji priča o čudima Majke Božje na temelju knjige koju je prije 200 godina napisao bistrički župnik Petar Berke „Kinč osebujni“ ili pobjedi župnika nad nečastivim u šumi u predstavi Denisa Peričića „Pekel na zemli“, Umjetničke akademije iz Osijeka gdje trojica glumaca u viroznoj glumačkoj igri predstavljaju i brojne likove i nebo i zemlju. Ili se radi o tragičnim pričama kao o kugi koja kažnjava grijehe u predstavi „Krabulja crvene smrti“ E. A. Poea koju izvode bjelovarski srednjoškolci u vrlo snažnoj predstavi ritualnog teatra svega u crvenom/bijelom/crnom ili o teškoj odluci silovane žene koju svi nagovaraju na pobačaj (predstava Silvane Dragun „Feniks“ Studija Ilirik iz Splita).

Nude se različite teme, ali zajedničko je da sve predstave pokazuju pojedinca kao dio svijeta u kojem ima Boga! Zato će nas prerano umrla djevojka poučiti da se treba radovati malim stvarima u životu jer su one Božji dar koji često ne primjećujemo („Naš grad“ T. Wildera, jedna od najznačajnijih američkih drama o životu dvije susjedske obitelji u izvedbi zagrebačkih bogoslova), a žrtvovan život Maksimilijana Kolbea za drugog (zagrebačka izvedba talijanskog mjuzikla „Život za život“ Daniele Riccija) ima smisla u svijetu koji je Krist otkupio.

Četvrti razlog: otvara prostor za dalje!

Festival je jako važan jer je na radost izvođačima koji su imali hrabrosti postaviti na scenu ono što vole i iza čega stoje! To više što je polovica predstava u izvođenju mladih ljudi nastala na njihov izbor i inicijativu (mladi iz Marije Bistrice, Bjelovara, Osijeka, Zagreba!), a zastupljeni su različiti gradovi pa se doista može govoriti o hrvatskom festivalu!

Zbog svega ovoga čestitam organizatorima, a naročito fra. Josipu Blaževiću, na inicijativi i trudu oko pokretanja, svim prijavljenima na odabiru religiozne teme, svim odabranima na izvrsnim predstavama. Sigurna sam da će i izvođači i publika uživati! Sigurna sam i da će festival i opstati! Uz to, sigurna sam, da će taj festival ohrabriti i profesionalce pa ćemo u idućim godinama imati i profesionalnu selekciju na izbor!

Sanja Nikčević | Bitno.net