Tarantinov filmski univerzum obilježava neograničeno nasilje, užas i stalni motiv ljudskog samouništenja. Milost, pravda i ljubav su u drugom planu, a ističe se okrutnost. Čak su i njegovi junaci, poput Beatrix i Djanga, zagušeni krvlju njegovih brutalnih priča, bez i trunka pravog otkupljenja.

Zbog redateljeve sklonosti sadističkim krvoprolićima i odsustvu bilo kakve svrhovitosti filmski kritičari rijetko odobravaju njegove filmove ili o njima kritički razmišljaju. No čak i dok se utapaju u moru nasilja, mnogi Tarantinovi likovi i scene dijele dirljive dodirne točke s kršćanskom teologijom. Nedavno objavljena zbirka eseja, Tarantino i teologija (ur. Jonathan Walls i Jerry Walls), uspješno rasvjetljuje mnoge od tih točaka, pokazujući “kako različiti kutovi kršćanske teologije izgledaju gledani kroz oko Tarantinove kamere”. Promatrajući Tarantinove filmove onakvima kakvi jesu – prljavi, grubi i opaki – tih 13 eseja daje neke intrigantne pristupe kršćanskoj teologiji gledanoj kroz Tarantinovu kameru.

U eseju Stari zavjet i Kill Bill Lawson Stone uspoređuje Beatrix iz Kill Billa s nekim junacima klasične književnosti (npr. Jošua, Beowulf itd.). Stone nas podsjeća da nasilje nije uvijek i apsolutno zlo, zaključujući da “transformacija motiva” prema sve krjeposnijem objektu stavlja priču u novi okvir, čineći tako nasilje “bremenitijim značenjem, ako ne potpuno opravdanim”. Na sličan način Josh Corman analizira narav Tarantinove umjetnosti što se okreće oko pravde, no s pravom ističe da Tarantinova tipična, nestrpljiva i nedovoljna pravda nije “prava pravda, koja obnavlja”, koja se “ne može postići pištoljima”. U eseju Nije smiješno Kevin Kinghorn izlaže fascinantnu studiju “suprotstavljanja humora i nasilja”. Kinghorn ne odobrava Tarantinovo nasilje, ali tvrdi da nas njegovi filmovi mogu podsjetiti na troslojnost našeg smrtnog života, iako nije uvjeren da Tarantinovo korištenje humora uspješno prenosi tu poruku.

U tim je analizama prisutna neporeciva i važna ambivalentnost prema Tarantinovim filmovima. Poput sjena koje ukazuju na prisutnost svjetla, tako nam tama i nasilje njegovih filmova pomažu vidjeti stvarnost istine u Kristu, ali mi te sjene prepoznajemo kao sjene samo ako smo svjesni svjetla. Studija Johna McAteera o narativnoj dvosmislenosti uz duhovite dijaloge Phila Tallona između tri fikcionalna lika na Tarantinovom setu dobro ilustrira tu ambivalentnost. Konačno, problem je u tome što, kako Jeff Green piše u eseju Ljubav i meksički okršaji, “postavljaju se važna pitanja… ali odgovori se daju bez mnogo teološke preciznosti”.

U knjizi se od redatelja ne očekuje da dadne konkretne teološke odgovore, ali neki eseji daju naslutiti da Tarantinovi filmovi mogu učiniti i više od sugeriranja istine. U tim se esejima traži nešto što Rebecca Ver Straten-McSparran zove “Pietom na Tarantinov način”. Na primjer, Brett McCracken bavi se “utjeloviteljskim” elementima u Tarantinovom filmskom opusu, što naziva “onime što pȕt čini pȕti”. Bilo da se radi o mučenju, naglasku na prostoru i mjestu ili kućanskim i intenzivnim prikazima ljudi kako jedu i piju – Tarantino voli prikazivati tjelesnost ljudske egzistencije. To nas izaziva da se od “obestjelovljenog, digitaliziranog svijeta” suvremene zapadne kulture okrenemo k sve utjeloviteljskijem gledanju.

Emma Hinds-Greenaway analizira ulogu zvuka i glazbe u Tarantinovim filmovima. Zaključuje da nas “sjedinjenje slike i zvuka” u filmu može približiti složenom djelovanju dobroćudnoga Boga u nasilnome svijetu. Slično, u briljantnom eseju Vidjeti crveno Rebecca Ver Straten-McSparran propituje uobičajenu pretpostavku da je krv “prazna pop-ikona” koja pljuska po ekranu bez ikakvog transcendentnog značenja. Uvjerljivo pokazuje da Tarantino u svojim filmovima predstavlja krv kao složen simbol, koji predstavlja život i smrt, patnju i otkupljenje, mržnju neprijatelja i ljubav majke.

Iako Tarantino nikad ne prestaje mračno gledati na svijet, eseji poput gore navedenoga argumentiraju da redatelj vidi stvari o kojima bi kršćani trebali pažljivije razmišljati. Esej Jonathana Wallsa Prepun metaka podsjeća nas “da su našem grješnom svijetu jako potrebna čuda”, potičući nas da razmatramo o Božjoj blizini i njegovim zahvatima u svijetu. Među ostalim su esejima studija Bena Averyja o posljedicama Pada kako su prikazane u filmu Jackie Brown, i ogled Russella Hematija Kao muškarac, o važnosti dinamike skupine u naravi grijeha.

Kao cjelina, knjiga Tarantino i teologija važno je novo promišljanje o tom redatelju. Kao neslužbeni zaključak, esej Abernathyja McGrawa Pouke za život iz Kill Billa usmjerava čitatelje na pet tema Tarantinovih filmova: svijet kao pozornica, reakcija na nepravdu, važnost obitelji, granice osvete i cijena spasenja. Svaka od njih, uz ostale teme obrađene u ovoj zbirci, zaslužuje daljnju analizu. Ako su Tarantinu filmovi religija, onda se dokazao kao veliki vjernik, stvorivši nagrađivane filmove s kinematografski odličnim zapletima, likovima i dijalozima. Kako nas McGraw podsjeća, “film nije vozački priručnik za cestu života”, a knjiga Tarantino i teologija svojim je čitateljima ukazala na nekoliko konkretnih načina za prosudbu o Tarantinovoj specifičnoj religioznosti.

Izvor: First Things | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.