INTO THE WOODS

Kad pogledam program u kinima – nemam što gledati. Prazni spektakli u kojima više nema priče nego samo efekti, filmovi koji u naslovu imaju „glup“, neukusni adolescentski filmovi o seksualnom sazrijevanju, krvava ratna ubijanja ili horori. Ja danas u kinu mogu gledati samo poneki američki film koji se najavljuje „za gospođe u godinama“, francuski film i – crtiće.

Crtići u sebi nose jasnu priču, prepoznatljive karaktere jasne motivacije (što lik želi i zašto to ne može dobiti), pomagače i odmagače – i što je najvažnije imaju sretan kraj. To ne znači roza celofan u koji se zamota priča nego logičan rasplet u kojem su dobri nagrađeni a zli kažnjeni. Pri tome glavni lik nešto nauči, nešto pobijedi i tako zasluži sretan kraj – djevojku, poziciju kung fu majstora ili nešto treće. Oni najkvalitetniji kao Disney, Pixar ili Dreamworks su ne samo zabava za klince nego i vrhunska umjetnička ostvarenja. Nedavno smo gledali Disneyevu Knjigu o džungli. Kad se pojavi tigar Shere Khan svaki njegov pokret pokazuje kako je zao i opasan: od dizanja obrva do izbacivanja pandže. A tek glas, onako britanski fon oben s prezirom za sve oko sebe! A tek replike! To su karakteri. Takvi su crtići osim Disneyjeve serije i Kung Fu Panda, Shrek, Madagaskar, Maximum, Ledeno doba… Mali robot koji čisti smeće, Wall-y, znao je reći samo svoje ime i ime robotice u koju se zaljubio (Eva) a gledajući ga znali smo što misli i što osjeća. I što želi.

U zadnje vrijeme u kina dolaze neki crtići koji su prazni. Ima neka radnja i likovi ali ti likovi samo beče oči i dreče. Nemaju karakter i zaboravim ih čim izađem iz kina. Ne mogu ništa citirati iz filma i nemam ga potrebe ponovo gledati. Zato sam se obradovala da je Disney napravio novi film Into the Woods ili U šumi. Uložio u nj 50 milijuna dolara, okupio ekipu snova a na čelu im Meryl Streep kao vještica i Johnny Depp kao vuk. Režirao Rob Marshal. Malo mi je bilo sumnjivo kad sam čitala sadržaj ali nema veze. Disney je to! Eh, ni Disney nije što je nekad bio.

Film je nastao prema brodvejskom mjuziklu iz 1987. koji je nagrađen Tonyjem i igrao malo preko 700 puta. To je dvije godine igranja i daleko je od najvećih hitova ali je pristojna brojka koja donosi profit. Igran je po Americi a sada je snimljen i film koji je slijedio originalni mjuzikl – kako priču tako i pjevanje bez razloga. E, da sam gledala u New Yorku mjuzikl ne bi išla gledati film. Pa makar je Disney. Ovako sam otišla.

Autori Stephen Sondheim (glazba) i James Lapine (tekst) pomiješali su nekoliko Grimmovih bajki uz pomoć pekara i njegove žene. Oni ne mogu imati djece jer je susjeda vještica bacila na njih čini zato što je pekarov tata ukrao vještici povrće ali i čarobni grah. Zbog tog graha ona je izgubila mladost jer je njena majka pak bacila kletvu na nju. Da bi se te kletve raščinile, pekar mora dati vještici četiri stvari (crveni plašt, zlatne cipelice, zlatnu kosu i bijelu kravu). On i njegova žena ih dobiju od likova iz raznih Grimmovih priča koji se svi zbog nekog razloga nalaze u istoj šumi: Crvenkapice, Pepeljuge, Zlatokose, i Jacka koji da svoju bijelu kravu pekaru za čarobni grah. Kad predmete pojede bijela krava, njezino mlijeko vještici vrati mladost. Pekarevoj ženi odmah naraste trbuh i rodi sina. U nečemu što izgleda sretan kraj (Jack i njegova majka su se obogatili s ukradenim divovskim zlatom) imamo i dvostruko vjenčanje. Ožene se princ i Pepeljuga i prinčev brat i Zlatokosa (koju je zatočila vještica, a uzela pekarovoj majci). No, za vrijeme svadbe dogodi se potres, promijeni se ton filma i nastane kaos. Žena diva siđe s graha da osveti smrt muža i traži Jacka da se osveti, a likovi su zarobljeni u šumi koja se sad promijenila i više ne znaju puta. Uz to, shvate da su nezadovoljni onim što su dobili i film krene prema drugom kraju.

Cijelo vrijeme gledanja imala sam osjećaj da su autori bili na lakim drogama kad su to radili jer je nekako sve pomaknuto. Jest bajka, a nije. Jest princ, a nije. Jest pozitivan lik, a nije. I nije logično. Vještica koju Zlatokosa ostavi pjeva o nezahvalnosti djece. A ona je Zlatokosu otela roditeljima i držala zatvorenu u kuli! Nisam znala da li se autori šale, ironiziraju, ili su se potpuno izgubili. Možda nemam smisao za humor. Uz to, sve je silno erotizirano. Uvjeravala sam se da pretjerujem. Možda je normalno da pekarova žena kad susretne princa jako duboko diše i sva je uznemirena. Princ je, neosporno, iznimno zgodan (Chris Pine). Možda je normalno da su u filmu sve žene obnažene s ogromnim dekolteima, golim nogama, korzetima… Danas je normalno da djevojčice hodaju polugole, a da u američkoj seriji za tinejdžere kći mami koja se oblači za izlazak oduševljeno kaže: To obuci, super je, izgledaš ko drolja (slut!). Pa što sad ja tu izvolijevam.

Možda je normalno i da vuk bude Johnny Depp koji pjeva o djevojčici kao hrani, ali zapravo šalje seksualne signale. A kad ona izađe iz njegova trbuha – pjeva da je to bilo strašno i uzbudljivo i da je naučila puno toga! Pri tome Crvenkapica izgleda nekako kao Lolita. Teško je to što govorim znanstveno dokazati pa sam pomislila da sam tako već zatrovana ovim pričama o pedofiliji da je vidim i u dječjoj priči. Ali gledala sam ja Johnnyja Deppa i u ulogama kad nije zavodio. Ovdje je to bilo zavođenje. Na koje je objekt zavođenja pristajao jer je rekla pekaru: Radije i vuk nego ti.  I tako ide ovaj otkačeni i zbunjeni film do trenutka kada je princ koji je krenuo istražiti kakav je to potres susreo pekarovu ženu koja je tražila Jacka i počeo se s njom ljubiti. Tada sam izašla iz kina. Oni su u tom trenutku oboje bili oženjeni, a ona je pri tome ostavila svoje toliko željeno dijete s Crvenkapicom usred šume! E, dakle, ako je i to humor ili ironija ili postmoderna ili moda ili otkačenost – za mene je previše! Kasnije sam  čitala da su se autori inspirirali knjigom Smisao i značenje bajki Brune Bettelheima, američkog psihologa židovskog porijekla, koju sam prestala čitati nakon petog identičnog tumačenja najrazličitijih događanja u bajkama. Što god likovi radili (jeli, pili, gubili se u šumi, padali sa stijene ili bivali progutani) Bettelheimu je to seksualno potiskivanje, seksualna inicijacija i skrivene seksualne poruke. Dakle, bila sam u pravu kad mi je sve u filmu bilo erotizirano!

A u pravu sam i da je sve pomaknuto. Kad malo bolje razmislim, taj film izgleda kao malo pristojnija verzija njujorške kultne gay grupe Ridiculous Theatrical Company Charlesa Ludlama i Everett Quintona. Oni su izgradili poseban stil parodije povijesnih tema poput Život Lady Godive (The Life of Lady Godiva) ili književnosti. Kazališna krv (Stage Blood) je bila parodija Hamleta Tajni Irme Vamp (The Mystery of Irma Vep) priča o vampirima. Te su parodije, iako ponekad i vulgarne, bile doista maštovite i duhovite. No, one su bile otvorena destrukcija uobičajene slike svijeta. U slučaju tog kazališta i afirmacija gay slike svijeta. I to ima smisla kao jedno od kazališta na off off Broadwayu, kao dio raznolikosti kazališne slike svijeta. Za odrasle koji već imaju formiran svoj svijet.

WoodsEditorial4_t1200

Međutim, tako nešto servirati djeci kao bajku, to mi se ne čini dobro. Bajke su često okrutne i zastrašujuće, ali one su ventili i način učenja o svijetu. Bez obzira na strahote kroz koje likovi prolaze, one afirmiraju svijet. Jasan objekt želje i prepreke, put koji se mora prijeći, lekcije koje se moraju naučiti, sretan kraj s nagradom za dobre a kaznom za zle. To je temelj stabilnog društva za kojim svi čeznemo. Ovdje je to do kraja poremećeno. Pročitala sam kraj priče i zgrozila se još više jer je svijet destruiran do kraja. Osim što su se svi brakovi raspali, pobijeno je pola glavnih likova, a na kraju ostanu zajedno pekar i Pepeljuga koji posvoje Crvenkapicu i Jacka.

Trend zagovaranja čudnih obiteljskih kombinacija i rušenje bilo kakve mogućnosti neke tradicionalne obitelji već dugo dominira u američkom filmu. Otac, majka i dijete su najčešće nesretni ili u najboljem slučaju hladni dok su dobre i tople obitelji neke čudne kombinacije. U jednom je filmu najbolji otac bio pas! I u ovom filmu se raspadaju potencijalne tradicionalne obitelji a na kraju ostane neki čudni spoj preživjelih i izgubljenih ljudi opterećenih krivicom. Uz to nema dobrih likova (pekar i njegova žena će ukrasti ili prevariti da dobiju stvari koje traže, Jack krade od diva, a kad div traži Jacka da ga ubije, neki ga likovi žele predati), nema jasnih objekata želje (Pepeljuga će stalno biti u dilemi da li želi princa ili ne, pekarova žena će ostaviti dijete), nema ljubavi ni monogamije a zagovara se promiskuitet (u mjuziklu će prinčevi uzeti Snjeguljicu i Trnoružicu!). Očito da onda nema ni sretnog kraja. Vlada sveopća zbunjenost, gubljenje smjera i pameti te rasulo svijeta. Poruka koja se šalje je – ne znamo što želimo a i kad dobijemo ono što smo željeli ubit će nas div ili će nas prevariti princ. To nema veze s bajkom. To djeluje destruktivno i uznemirujuće. Problem je da je ta poruka upakirana u bajku, zamotana u zanatski savršenu A produkciju i može se lako progutati kao šareni spektakl.

Dakle, ne voditi djecu u šumu. Nikako nije dobro. A nije dobro ni za odrasle. E, moj Disney!

Sanja Nikčević | Bitno.net