Kako je film ‘Hobit: Bitka pet vojski’ iznevjerio Tolkienovo kršćanstvo

Peter Jacksonov „Hobit: Bitka pet vojski“ označava kraj (ili skori kraj) filmskog putovanja koje je počelo prije više od deset godina te sada obuhvaća šest filmova koji će, kad se sve završi, trajati više od 20 sati (u produženim verzijama).

J.R.R Tolkien je sa svojim zgodama iz Međuzemlja stekao popularnost široke publike kroz proteklih par desetljeća, bilo da se radi o djeci cvijeća (hipijima), sci-fi fanovima, gejmerima ili fanovima srednjovjekovnog svijeta. Prvi fanovi Međuzemlja bili su članovi neformalne književne skupine na Oxfordu, koji su sebe nazivali Tintići (eng. Inklings). Pripadnici Tintića bili su: C.S Lewis, Owen Barfield, Charles Williams, Roger Lancelyn Green i sam Tolkien.

Ne isključujući one koji ne vjeruju, Tintići su bili kršćanski orijentirani. Ovu poveznicu s kršćanstvom možemo uočiti u Tolkienovu pisanju, kao njegovu bitnu sastavnicu. Slično možemo primijetiti kod Lewisa i drugih Tintića – kao i kod generacije vjernih fanova bilo da se radi o katolicima ili protestantima.

Tolkien kritizira alegorijsku metodu koju možemo uočiti u Lewisovim „Kronikama iz Narnije“. On smatra da se povezivanje priče i vjere može učiniti na puno suptilniji način. Tolkien je u svojim pismima isusovačkom svećeniku Robert Murrayu zapisao: „Gospodar prstenova“ je u svojim temeljima vjersko i katolički usmjereno djelo. Iz početka nesvjesno, kasnije kroz refleksiju to postaje svjesno.“

U drugom pismu istom svećeniku, Tolkien bilježi kako se u prikazu vilenjakinje Galadriel ocrtava „katoličko učenje i razmišljanje o Mariji“ na kojem on „gradi vlastitu percepciju ljepote koja je utemeljena kako u veličanstvu  tako i u jednostavnosti Marijina lika“.

Na sličan način, Tolkienovu pobožnost prema euharistiji (tijekom svog života svakodnevno je odlazio na misu) možemo primijetiti kroz sliku vilenjačkog kruha, lembas, kojeg drugi nazivaju „kruh života“ (eng. life-bread). Tolkien zapisuje: „Lembas daje krepost, bez koje bi (Frodo i Sam) davno odustali i predali se.… On hrani volju i daje snagu da izdržimo, pokreće naše tetive i udove preko granica ovog smrtnog svijeta.“

Tolkienu se nije sviđalo kako se rani scenarij za film „Gospodar prstenova“ odnosio prema lembasu kao jednostavnom „koncentratu hrane“. On kaže: „Nikakva laboratorijska analiza ne bi mogla otkriti kemijska svojstva koja čine lembas boljim od drugih žitnih kruhova.“ Njegove riječi lako bi se mogle poistovjetiti s riječima katoličke dogme o transsupstancijaciji: „Lembas posjeduje mnogo veći značaj, neki bi rekli čak i religijsku narav.“

Tolkienovo nezadovoljstvo navedenim scenarijem ocrtava njegov skepticizam prema kinematografskoj interpretaciji njegove priče, te dramatskoj interpretaciji bajki općenito. Unatoč tome Tolkien je prodao prava na snimanje filmova „Hobit“ i „Gospodar prstenova“ korporaciji United Artist kako bi omogućio vlastitoj djeci nasljedstvo nakon njegove smrti.

Ako bismo se ravnali prema Tolkienovoj mrzovolji naspram prvotnog tretmana njegova djela u kinematografske svrhe, vjerojatno bi se i on sam složio sa sinom Christopherom kojemu se nije svidjela interpretacija Petera Jacksona. „Ogolili su knjigu pretvorivši je u akcijski film za mlade ljude između 15 i 25 godina. Čini se da će „Hobit“ imati istu sudbinu“, požalio se Christopher 2012. u intervjuu za jedne novine.

Mnogi katolički fanovi su s entuzijazmom dočekali filmove „Gospodar prstenova“ – važnost ove publike nije promakla ni samim redateljima. Peter Jackson, njegovi suradnici Frank Walsh i Philippa Boyens, dali su tada do znanja kako su upoznati s religioznom pozadinom knjige, te da namjeravaju poštovati Tolkienovu misao u svojim filmovima.

Jackson je to potvrdio primjerom Gandalfova svjedočenja o životu poslije smrti, kojeg je preuzeo iz prvog dijela „Prstenova družine“ i postavio u posljednji dio „Povratak kralja“: „Putovanje ovdje ne završava… Sivi se zastor ovog svijeta podiže i sve postaje poput srebrena stakla … i tada možeš vidjeti: bijele obale i ono nakon njih… široko zeleno prostranstvo ispod sunca.“

Ovo je divna refleksija i primjer osvrta na Tolkienovu misao, kao i mnoge druge duhovne teme koje se ocrtavaju u samom filmu „Gospodar prstenova“. Nažalost, ista situacija nije s filmskom verzijom „Hobita“. Na mjestu gdje jedan od važnih Tolkienovih likova umire, on kaže: „Sada odlazim čekati u velike dvorane, sjesti pored mojih očeva, sve dok se svijet ne obnovi“, filmska verzija kao da taj dio ignorira, te ga ne donosi već ga u potpunosti izbacuje.

Slične promjene su učestale u filmskoj verziji „Hobita“, što je okrutno i neosjetljivo naspram draži i ljepote koja se još može naći u „Gospodaru prstenova“. Kao što se Christopher Tolkien bojao – filmovi „Hobit“ su ispali loša verzija knjige.

Kršćanska tema koja povezuje „Hobita“ i „Gospodara prstenova“ je Providnost, viša sila koja djeluje na čudesan način u svakodnevnim događajima. U „Prstenovoj družini“, Gandalf govori Frodu: „Bilbu je bilo suđeno da pronađe Prsten, ali ne po volji njegova stvoritelja. Po toj istoj sudbini, tebi je suđeno da ga imaš i to je za mene misao koja ohrabruje.“ Iako su redatelji filma ovaj dijalog postavili u dramatičnije okruženje, uspjeli su sačuvali bit Gandalfovih riječi.

Tolkien završava „Hobita“ sličnim dijalogom između Gandalfa i Bilba, implicirajući kako su Bilbove pustolovine samo mali dio veće drame u kojoj „više sile“ rade na ispunjenju pretkazanog proročanstva. U filmu „Hobit: Bitka pet vojski“ ne prikazuje se ovaj dijalog, niti ima naznake ili spomena proročanstva kao ni viših sila na djelu.

Zbog ovih i sličnih razloga, ne mogu zamisliti mnogo kršćanskih fanova Tolkiena koji će zamijeniti originalnu trilogiju s Jacksonovom 20-satnom akcijskom sagom. Originalna trilogija ostaje trajan uspjeh dok filmska verzija umanjuje vrijednost samog dijela.

Steven D. Greydanus, izvor: CRUX, prijevod: Nenad Palac