Metal

Moderni svijet donosi moderne promjene, moderne stavove, modernu glazbu. “Sex, drugs & rock and roll”  jedna je stara poznata parola u zapadnjačkome miljeu. Što se krije iza svega,  je li sve toliko bezazleno i je li pak s druge strane sve prenaglašeno u osporavanju? Ovo je jedan osvrt na glazbu i moje osobno svjedočanstvo kao nekoga tko je godinama sakupio preko 2 000 raznih rock/metal albuma i tko je godinama zalazio na takva mjesta; tko sluša i razne druge glazbene smjerove te je posjetio brojne rock/metal koncerte i razna mjesta u Zagrebu poput Močvare, Boogalooa, Željezničara – svakako imam, ako ništa drugo, barem maleni kredibilitet da kažem nešto o dotičnoj problematici. Ovo je i osvrt na često spominjanu knjigu U. Baumera “Hoćemo samo tvoju dušu”, koju se često spominje u vjerskim krugovima.

Psihološki utjecaj i ulazak u stanje meditacije ili delirija

Ono na što mnogi ljudi ne obraćaju pažnju je činjenica da glazba nosi duhovni dodir. Glazba ljude tjera u plač, u stanje sreće, u stanje delirija, uzbuđenosti, vjere, ili malodušnosti. Također je na koncertima drugi duh dodatno prisutan – masa potiče čovjeka na drugačije raspoloženje; buka, ritam, svjetlost – sve to čini svoje. Pjesma zapravo djeluje preko teksta i glazbene podloge koju čini izvedba. Čovjek nesvjesno ulazi u jedno od tih stanja, to je ono neosporno. Možda vam je i poznata izreka: Medicine sanat animam per corpus, musica sanitem corpus per animam, što bi u prijevodu značilo: Medicina liječi dušu kroz tijelo, a glazba liječi tijelo kroz dušu.

Glazba je medij koji često pokreće meditativno stanje u čovjeku, pa je katkada čak i u stanju zavesti na način da osoba postane idolopoklonik nekome, slijedeći njegove stavove, noseći majice s njegovim natpisima, označavajući svoje tijelo i na taj se način nesvjesno predaje u ruke tom duhu. Primjećivao sam to dok sam sve dublje i dublje ulazio u vjeru. Nosio sam majice s bendovima poput Iron Maidena, Pantere, Metallice. Dao sam si čak napraviti majicu s likom E.A. Poea. U stabilnim i zrelim ljudima glazba neće određivati njihove smjernice u životu. Ni u mojem životu ti bendovi nisu predstavljali ništa više nego bendove. No s druge strane, poznajem neke koji su postali ništa drugo nego idolopoklonici i odbacivali sve više i više društvene norme. To je zapravo i dvosjekli mač – odbacivanje svijeta je i za svakog kršćanina; no ne na taj nihilistički način, s odbacivanjem dobrih plodova i pozitivnih vrijednosti života. Ostao sam u kontaktu s nekim ljudima koji su ljubitelji iste glazbe, no mnogi od njih su daleko od vjerskih uvjerenja i njegovanja duhovne komponente svoje osobe. Zapravo, njegovana je i njihova duhovna komponenta, ali na jedan prepušteni način ne obazirući se na to; a to je područje gdje obično ulazi lukavi đavao jer on tada hrani duh. Pentagrami, invertirani križevi, depresije, beznađe, nihilizam, samo su mnogi od plodova koje sam mogao primijetiti kao netko tko je godinama obilazio razna mjesta gdje bi se puštala rock i metal glazba. S druge strane, ulazeći sve više u područje Duha Svetoga, mogao sam jasnije iščitavati duhove zastupljene kod tih ljudi. Osoba sam koja može posvjedočiti da je na rukama više puta osjetila Duha Svetoga, zbog toga svega ovo i pišem. Ja to otvoreno svjedočim, dakle, fizički sam imao dodire Duha Svetoga zato što sve više i više odlazim u jednu karizmatsku zajednicu.

Velika poveznica – okrenutost protiv Crkve

Danas sam potpuno uvjeren da veliki broj ljudi koji je okrenut protiv Crkve (a nevjerojatno je koliko je to veliki broj ljudi) i njenog Duha je upravo zbog utjecaja drugih duhova koji utječu na stanje čovjeka. Moram li napomenuti da poznajem osobe koje su bile ili čak još uvijek jesu u nekom obliku spiritizma, sotonizma. Brat jedne prijateljice (kojeg ne poznajem) tako otvoreno slavi Sotonu i psuje na sve što je Božje. Navedena je osoba, tvrdi njegova sestra, imala i osjećaj prisutnosti zloga – često se to desi kod bilo kakvog prizivanja duhova. Slično kao kad kršćani prizivaju Duha Svetoga pa se nekima očituje u tijelu, jedino što se ovdje radi o zloduhu. Otvoreno mrzeći kršćanstvo i Krista i predavajući se poganskim praksama izuzetno veliki broj mladih se nesvjesno predaje u ruke zlim duhovima. Simboli i načini ponašanja odaju veliki prijezir i veliki ego osobe koja ne priznaje drugoga – sve je to sklon taj zloduh činiti; samo da se osoba što više okrene od Boga i postane sama sebi svoj zakon. Dakako sve na početku počinje običnom željom za istraživanjem; no taj žrvanj Sotone je uvijek prejak, i zvijer tako polako i sigurno odvuče žrtvu u svoju močvaru.

Mračni tekstovi i mračna atmosfera

Koliko god neki od mojih prijatelja koji slušaju metal i nemaju nikakve vjerske osjećaje za svetost ističu tu glazbu kao izraženi čin umjetnosti (s čime se čak u određenim elementima i slažem), ostaje i dalje činjenica da više-manje siva boja prevladava u metal glazbi. Iako se mnogi slažu da bez velike boli nema velike umjetnosti, bitno je napomenuti da se vedrina također može iščitavati kroz bol. U žanrovima metala – death metalu ili black metalu, manjka ikakve vedrine. Ta glazba postala mi je odbojnija od svih žanrova metal glazbe koju sam slušao najviše u srednjoj školi. Često otvoreno nasilni tekstovi (death metal bendovi poput Cannibal Corpse, Deicide, Death, Carcass, Dismember, Obituary i brojni drugi) sigurno ne odaju primjer nekakve moralne uzvišenosti već izuzetne nazadnosti u moralnom pogledu. Nitko s pogledom na život da treba ljubiti svoga bližnjega i tako graditi ovaj svijet mi ne može progurati tu vrstu glazbe pod to. Apsolutno i nikako. Iako takva glazba nije za svačije uho zbog više gitara, brzine u svirci i nestandardnih vokala (vrištanje, ili popularan naziv „growlanje”), ali naravno i kvalitetna za određenog kritičara kada ne govorimo o samom tekstu nego instrumentalnoj izvedbi, no na koncu konca; negativna energija, bez imalo blagosti i topline karakteristike su 99% ovih pjesama. Tu su – iza cijele priče o glazbi koja oslobađa i hrani duh osobe – stavovi zatucanosti, okretanja od svijeta zbog navodnog nerazumijevanja svijeta za dotične. Veličanje nasilja pod utjecajem raznih mračnih pisaca i općenito veličanje duha smrti. Mnoge osobe koje su u metal glazbi vole sebe prikazivati kao nekakvu vrstu umjetnika, ili se smatraju umjetnicima – pišući pjesme, ili crtajući, ili slikajući. Motivi? Naravno, mračni; kao što taj duh i želi. Moram napomenuti da ovo govorim kao osoba koja je bila u izvjesnom teškom obliku razočaranosti i tuge. Napisao sam mnogo poezije u srednjoškolskim danima; što je naravno povezano i s odrastanjem i izgrađivanjem osobe. No svakako je zanimljivo da sam na neki način dopuštao to stanje depresije i beznađa i topio se u njemu. Bogu hvala, vjere sam ipak i tada imao; pitanje vjere nije nikada bilo nimalo dvojbeno za mene. Drugima, čini se, ipak je. Zapravo, nikada nisam shvaćao odobravanje onih koji su ovu vrstu glazbe stavljali na pijedestal i koji su zapravo imali strast za tako žestokom energijom koja je prenaglašena za prosječnu osobu. Osobe koje su imale taj duh osjetile su tu strast. Očito je da ova vrsta glazbe zapravo cijele svoje poruke temelji na nihilizmu, neprihvaćenosti svijeta, nerazumijevanja, i na koncu, okretanju od svijeta. Nikada se nisam bio spreman okrenuti od zdravih dobara svijeta, zbog toga mi je ovaj oblik glazbe uz black metal postao najodbojniji. Ova vrsta glazbe je ‘eksplodirala’ početkom 90-ih, ponajviše u Skandinaviji kao najrevolucionarniji oblik metal glazbe. Druga najveća death škola je ona iz Floride, SAD-a.

Black metal glazba je priča sama za sebe. Neki bendovi su čak promicali da black metal i nije black bez sotonizma u njemu. Uvelike je to istina. Glazbenik benda Burzum završio je u zatvoru jer je policija zaplijenila planove za postavljanje eksploziva oko neke crkve. Član benda Mayhem ubio je bivšeg kolegu i pojeo mu mozak. Na koncertima su znali imati neke morbidne situacije, poput bacanja odrezane glave vola u publiku. Bend Satyricon ima pjesmu koja otvoreno ističe mržnju prema Bogu. Ovakvih stvari u žanrovima poput black metala ili death metala ima jako puno. Ovakve poruke koje šire mržnju i potiču na mržnju nazadan su oblik izražavanja neshvaćenih buntovnika koji su proizašli ne samo iz problematičnih društava, nego i zasigurno iz raznih obiteljskih odnosa i zloduha koji su zaposjeli vjerojatno i razne pretke tih obitelji. Članovi tih bendova imaju izuzetan otpor i mržnju prema ikakvim vrijednostima društva. Nihilizam je jedna jako dobra riječ koja opisuje svjetonazor mnogih osoba koje su povezane s tim bendovima.

Počeci

Sve je zapravo počelo heavy metal/hard rock bendom Back Sabbath, koji je svojim mračnim tekstovima, solažama i rifovima postao uzor mnogim bendovima. Zapravo i invertirani križ na unutarnjem omotu jednog albuma zasigurno je jedan od početaka tog modnog „dodatka“ u buntovnu mladež koja ne priznaje ništa pozitivno sačuvano u svijetu, osim ljubavi, shvaćene na svoj nihilistički način. Počelo je naravno i s bendovima tipa Led Zeppelin, čiji je vokal kupio vilu od poznatog sotonističkog zagovornika. Zapravo konac 60-ih i početak 70-ih je razdoblje kada su mnogi bendovi koketirali sa sotonizmom što je bilo možda i zbog marketinškog trika, no svakako je ostavilo dublji trag. S druge strane, ti stariji bendovi ipak se ne mogu uspoređivati s death i black metal bendovima koji su unijeli još više mraka i manifestirali taj duh. Danas imamo mnogo electro-goth bendova koji iza crne podloge odmah odvode osobu u stanje meditacije mračnom energijom i tonom. Led Zeppelin, ruku na srce, imali su i nježnijih pjesama i tekstova koji nisu povezani s vjerom. Također vrijedi i za Black Sabbath. Nisu baš sve poruke bile mračne, osobno neke pjesme Black Sabbatha smatram vrlo vrijednima, iako su takve rijetke. Radi se o tome da su takvi bendovi postojali preko 30 godina; i logično – bilo je mnogo glazbenika, mnogo svjetonazora, drugačijih poruka – nisu dakle sve pjesme bile loše. Zbog toga treba dakle razmatrati je li sav metal od zloga?

Kršćanski rock i metal

Ne bih rekao da je sav metal od zloga. Papa Ivan Pavao II. priznao je da svaki oblik glazbe može biti duhovna glazba. Benedikt XVI. je ipak nešto više rezerviran prema rocku što se tiče tog pitanja, označavajući ga kao primaran oblik strasti.

U knjizi “Ein Neues Lied für den Herrn” (Nova pjesma za Gospodina) govori ovako: “Glazba je danas postala odlučujućim pokretačem jedne protureligije te poprištem dijeljenja duhova. Budući da rock glazba traži ispunjenje na putu oslobođenja od vlastite osobe i njezine odgovornosti, ona se s jedne strane vrlo točno identificira s anarhističkim slobodarskim idejama, koje su danas u velikom dijelu svijeta ponovno podigle glavu.”

Metal

Glazba je stoga medijator duhova i postaje hrana ljudske duše. Međutim, postoje i kršćanski rock metal bendovi. Teško je takvim bendovima zamjeriti za poruku ako cijelu karijeru slave Krista u svojim pjesama, poput bendova kao što su Petra, Stryper, Cradle Catholic, Holy Bible – to su sve izrazito kršćanski bendovi. Može im se možda zamjeriti na žešćem tonu koji dijele sa sekularnim bendovima, tako da takvi bendovi sigurno neće biti najbolji primjer za slavljenje Euharistije, kad se zahtijeva sakralna glazba koja odiše mirom, jednostavnošću i dostojanstvom. Vokal kršćanskog death metal benda Mortification svjedoči da ga je posjetio anđeo. Četiri puta doktori su mu u životu davali manje od 2 sata života. Pobijedio je neizlječivu bolest. Danas je taj bend, iako žestok, jedan od najcjenjenijih kršćanskih metal bendova, čak je cijenjen i kod sekularne metal publike kao vrlo vrijedan bend. Tu su i bendovi poput Saviour Machine, Deliverance, Believer. Svi ovi bendovi tijekom cijele svoje karijere otvoreno slave Krista. U Hrvatskoj žestoki kršćanski heavy/power/symphonic metal bend Effatha otvoreno slavi Krista. Za svoje pjesme imaju čak potvrdu riječkog nadbiskupa da ih mogu izvoditi. Bend također posjeduje i svog duhovnika. Dakle stvari očito nisu crno-bijele da bi se odmah rock, samo zato što je rock, proglasio sotonskim djelom. Također, postoje i kršćanski black metal bendovi, što je svakako odraz duhovnih previranja u ljudima i dokaz da smo svi duhovna bića s unutarnjim borbama.

Metal glazba – jedina koja hrani duh Sotone?

Možemo druge oblike glazbe ubaciti u igru pa ih usporediti s metalom, vidjet ćemo da nisu zapravo ništa bolji. Djelo Richarda Wagnera „Teulich Gefurth“, koje se izvodi u crkvama za vrijeme vjenčanja možda ne bi bilo sporno da neke taktove iz jedne druge Wagnerove opere Crkva službeno nije proglasila sotonskim zvukovima. Takvi zvukovi su početkom 70-ih primijećeni kod Black Sabbatha. Uz to, Wagner je bio poznat po nekim svojim ponekad antisemitskim tvrdnjama. Pjesma „Battle Hymn of the Republic“ je pjesma kojom se slavi „Glory, Hallejujah“ u crkvama, a popularizirao ju je upravo ne baš najveći primjer po djelima jer je umro kao rob droge, iako je imao i kršćanskih albuma – pokojni Elvis Presley.

No pogledajmo prave probleme. U popu, rapu pa i običnoj narodnoj glazbi može se pronaći duh sotone. Pop ikona Britney Spears je za vrijeme svog boravka na psihijatriji po zidovima pisala „666“. Lady Gaga, još jedna pjevačica u usponu znala je izjavljivati da šmrće drogu sa stranica Biblije, i uz njene potpuno raskalašene koncerte i poruke sasvim jasno otkriva duh antikrista u sebi. Svetost? Ne, takve moderne ikone nemaju veze s tim duhom, to je neosporno. Još veći, možda i najveći problem je u rap glazbi. Glazba koja u svakoj pjesmi ističe vrijeđanja, ruganja, duh raskalašenosti, duh bludnosti, a povrh svega duh blebetanja i egoizma. Ovdje čak i nema praktički nikakve umjetnosti. Glazbenici u spotovima plešu s polugolim ženskim osobama prolijevajući skupocjene boce šampanjca i tako šalju poruku mladima koja se naizgled čini bezazlena, a svakako čini svoje u društvu. No upravo na taj način djeluje đavao. On preko trika djeluje na podsvijest odgojem; promiče poruke da je sve što vrijedi „imati“ i kako to steći nekim zaobilaznim putem,  bez da se čovjek izbori za to. Čovjeku sve to naravno odgovara. Riječi utjehe, oprosta, blagoslivljanja, ljubavi, čistoće, nježnosti, poniznosti, skromnosti nemaju mjesta u tim pjesmama. Zapadnjački svijet već odavno robuje đavlu na tom području. Nevjerojatno je kako dobro marketing prodaje zlo – upravo se ispunjavaju time Ivanove riječi da je „cijeli svijet pod Zlim“.

U Hrvatskoj i glazbi s Balkana također nema nekih primjera – ne mora se otvoreno zazivati đavao da bi on ostvario svoje namjere. Razna domaća ili folk glazba također je zamaskirana velom đavla – pjesme tipa: „Troši me ove noći“ nisu ništa drugo nego dodir đavla na svijet čovjeka. Često sam znao čuti da je samo metal glazba u službi sotone. No upravo u svim porama glazbe krije se đavao. Pjesme poput „Vodka i džin“ ili „Zapalit ću pola grada“ samo daju maha labavim osobama da bezazleno shvate poruke u tim pjesmama, a u sebi zapravo izgrade neki sustav vrijednosti o zgodnim, našminkanim djevojkama do kojih treba doći, inače nije ostvarena jedna od osnovnih čovjekovih zadaća – da ima; ali ne duh, nego tijelo. Ističe se ponos, raskalašenost i klasični snobizam pod krinkom ljubavnih pjesama. Pjesme o preljubu, o ostavljenim ženama, o ljubavnicama prevladavaju u balkanskim narodnim oblicima pjesama, više nego nihilističke poruke koje su izrasle u socijalno i ekonomski razvijenijim društvima. Takve poruke nisu kršćanske, a jedina razlika naspram metala je u tome što se ovdje na drugi način skriva taj duh.

Zaključak

Svaki čovjek trebao bi imati na umu činjenicu da je glazba medij koji meditativno utječe na stanje čovjeka. Razni tonovi, tekstovi koji ne govore o pravim vrijednostima života i teže otvorenom ili prikrivenom isticanju nekih stvari trebali bi potaknuti čovjeka da razmisli i da se zapita – ako shvaća da nije potpuno u redu kako ta glazba odiše, treba li njegovati životne stavove koje ona ističe?

Dario

www.svjedocanstva.com