Nick Cave & The Bad Seeds – ‘Ghosteen’ (Ghosteen Ltd., 2019.)

Od tuge sazdani su čitavi svjetovi“, pjevao je Nick Cave u jednoj od najljepših pjesama iz svoje četiri desetljeća duge karijere, danas već preko dvadeset godina staroj “(Are You) The One I’ve Been Waiting For?”, i uistinu, čini se kako je cijeli opus posvetio upravo toj tvrdnji, šireći je, naravno, i bogatim lirskim narativima, ulazeći u pore te tuge koja je u istim konstelacijama neodvojiva od iskonske čežnje. Kad je prije četiri godine poginuo njegov 15-ogodišnji sin taj se stvaralački svijet, baš kao i onaj obiteljski, nužno preobrazio u posve nov oblik, novo polazište kako za samoga Cavea i njegovu obitelj, tako i za njegov “tretman” čežnje. Teško zamisliv osjećaj gubitka i boli – dopustit ću sebi nadmenost – u slučaju Nicholasa Edwarda Cavea nije mogao ne izazvati kreativnu lavinu koja nadilazi (ko)relacije kvantitete i kvalitete.

Naslovnica albuma Ghosteen

Zadnjih godinu dana, a nakon objave iznimnog koliko i “teškog” posttraumatičnog (koristim izraz “trauma” iz samih Caveovih usta) albuma “Skeleton Tree“, ovaj se iznimni australski kantautor odvažio na svojoj web-stranici The Red Hand Files ponuditi kao sugovornik bilo kome tko mu je voljan, željan i(li) spreman postaviti bilo kakvo pitanje. Netko bi na prvu rekao kako je to možda i vrlo umišljen potez, nešto poput guruizacije vlastitog lika i djela – ne, ja se i sam stidim što mi je uopće palo takvo što na pamet, jer prateći njegove odgovore na pitanja najrazličitijih tematika i pobuda ne mogu ne primijetiti da su posrijedi ne samo pravi mali eseji očito pisani pažljivo i od srca, već i svojevrstan paralelni Caveov iskaz, direktni (možda čak direktniji od glazbenog i pjesničkog stvaralaštva) uvid u duhovni, etički i kreativni svijet ovog iznimnog umjetnika. I baš u prvom “eseju” s te stranice, u rujnu prošle godine, Cave je ponudio tekst pjesme “Fireflies”, koju, evo, u glazbenom ruhu sada nudi svakom uhu dobre volje na novom albumu sa svojim pratećim sastavom The Bad Seeds.

Od tuge satkan i čežnjom topljen, “Ghosteen” je i najavljen prošloga mjeseca, gotovo “u pet do dvanaest”, na The Red Hand Files, kao odgovor na najjednostavnije pitanje kad će novi album. Cave ga je u toj najavi opisao kao dvostruki album čijih su prvih osam pjesama djeca dok su preostale dvije, zajedno s recitalom “Fireflies”, roditelji. Dodao je zatim i kako je “Ghosteen” lutajući duh te ponudio sliku naslovnice nalik kakvoj kičastoj slikariji zemaljskog raja, a zapravo sliku “Dah života” kršćanskog umjetnika Toma duBouisa. Sve to samo je potvrdilo “domaće” ozračje koje je Cave stvorio upravo iz tuge i boli nastale nakon smrti djeteta; i način objave i njezin tajming, sve se nastavilo na plodove njegova uranjanja u tugu i čežnjom protkane pupčane vrpce što ga veže s izvorištem vlastite kreativnosti, kojeg je uvijek, koliko god meandrirao u samim promišljanjima i teoretiziranjima, nazivao – Bogom. Kad je nedavno napisao kako je shvatio da u svojoj tuzi nije sam i kako je “osjećaj patnje povezujuće tkivo što nas drži zajedno”, postalo je dirljivo očito koliko je toga tako tragičan događaj i devastirajući gubitak izgradio. Mada, Bogu hvala, lako je meni procjenjivati…

Ono što ipak zvonkije i uvjerljivije od mog ili piskaranja kolega analitičara govori o Milošću promreženom kreativnom duhu šezdesetdvogodišnjeg Nicka Cavea baš je taj “lutajući duh” od albuma, kojeg je karikaturno nazvati albumom godine (iako on to jest, subjektivno glasno jamčim!) i koji do nas dopire iz drukčije neobjašnjivih dubina jednog zamišljenog, uplakanog Božjeg stvorenja sve svjesnijeg “ruke što ga štiti”, da se okoristim davnim mu stihom iz pjesme “Lime Tree Arbour”, uz na početku spomenute “The One I’ve Been Waiting For” još jedne s osobno mi najdražeg njegovog albuma, “The Boatman’s Call” iz 1997. Glazbenim pristupom nastavljajući niz započet albumom “Push the Sky Away” iz 2013., a kojeg krasi odmak od dotadašnje naglašenije narativne poetike i kompaktne, bendovske glazbene tapiserije ponajboljeg svjetskog benda (opet subjektivno glasno jamčim, sa standardnim pojašnjenjima u sprezi umjetničkih individualnosti, afiniteta i sposobnosti podređenja autorskoj priči), Caveova lirika – pa s njom i glazba – postaje nalik opusu filmskog redatelja Terrencea Malicka, odnosno, naracija je gotovo u potpunosti ustupila mjesto toku misli, slikama i motivima što kao da slobodno lebde u glazbom omeđenom prostoru i čekaju da ih se odabere, bilo da je u pitanju izvođač ili slušatelj. Lutajući duh je tako satkan od slobodnih stihova, lirike oslobođene priče i doslovnih tumačenja, brišući granice između glazbe i kontemplacije.

Mir će doći” stih je (ili komadić stiha) što uporno odzvanja uvodnim djetetom, “The Spinning Song” (čiji naslov podsjeća na način na koji je Cave nazivao pjesme na remek-djelu “The Good Son” iz 1990.), i baš takav, na određen način izdvojen iz konteksta fluidnog narativa o sudbini Elvisa Presleyja (opet se nameće, sada još direktnija poveznica s Caveovim ranijim opusom, konkretno s pjesmom “Tupelo” s maestralnog ranog albuma “The Firstborn is Dead”), određuje ne samo ton cijeloga albuma, već i položaj samog svog potpisnika u odnosu na svijet kojem se pokušava ili želi otvoriti. Položaj je to koji se i unutar same niske recentnih mu albuma izmijenio od pjesama s “Push the Sky Away”, koje (kao da) je pjevao promatrač s rukama u džepovima, do ove djece i roditelja, koje nam pjeva čeznutljivi čovjek ispruženih ruku. “I svi imamo srce kojim zazivamo nešto, i svi smo umorni od gledanja stvari onakvima kakve jesu“, pjeva tako s tim ispruženim rukama u “Bright Horses”, da bi pojasnio: “Ovaj je svijet tako jasan, što nikako ne znači da ne možemo vjerovati u nešto.” A prizore “konja što se propinju na pašnjacima Gospodnjim” Cave više ne evocira konvencionalnom rock glazbom (ako se glazba The Bad Seeds uopće ikada i mogla razmatrati u okvirima konvencionalnoga): izgleda, naime, da je u svoje ruke sve preuzeo Warren Ellis, multiinstrumentalist iznimna znanja, ali i afiniteta i senzibiliteta elaboriranih u njegovom matičnom sastavu The Dirty Three, koji je osobito nakon odlaska još jednog glazbenog genijalca, Caveovog prijatelja još od dječačkih, australskih dana, Micka Harveyja, postao maestro iz sjene kad su The Bad Seeds u pitanju. Glazbena tapiserija “Ghosteen”, nastavljena na onu, također škrtu a iznimno sugestivnu s prethodnoga albuma, istkana je na sintesajzerima koje Ellis kao da je nabavio na kakvom sajmu antikviteta, tek ispotiha potkrijepljujući Caveove meditativne stihove i nježna doticanja klavirskih tipaka. Da, dalek je put prešao mladić koji je izvikivao “plamteće molitve” sa svojim ranim bendom The Birthday Party i pokušavao tjerati vlastite demone “od nje do vječnosti” do tugom obremenjenog koliko i oplemenjenog oca koji priznaje da “ponekad samo malo vjere može prijeći dalek, dalek put”.

Isusu se Kristu Nick Cave nikada nije uspijevao othrvati ili, zasigurno preciznije, Gospodin ga nikada nije napuštao niti na onoj najpovršnijoj razini, pa Ga tako i sada, u ovoj najponiznijoj i najodvažnijoj Australčevoj zbirci, ima na sve strane, da se izrazim zdravonarodski, bilo da se javlja u Caveu očito posebno dojmljivoj i duhovno inspirativnoj slici na kojoj leži u Majčinu naručju (u “Night Raid” i “Fireflies”), kao obećavatelj vječnog svjetla koji i sam, kao svi mi, visi na drvetu (u “Sun Forest”) ili pak kao stalna motivska prisutnost (primjerice, korištenje motiva čekanja na povratak u “Waiting for You”). Krist je Caveu uvijek bio polazišna točka, ali nikad posve jasna, kao da se u istoj (Caveovoj) osobi izmjenjuju opiranje i htijenje, umjetnička oholost i duhovna poniznost, ljubav kao surova ovozemaljska sila i ljubav kao iscjeljujuća i otkupljujuća milost; sada se čini kako Sin konačno dobiva jasniju, onu posredništvom dočaranu sliku u odnosu na Oca kojeg je Cave također razvlačio kroz svoj opus kao da razapinje i sebe zajedno s imaginarijem kojeg mu je kršćanstvo kao dijaloški okvir i trajna inspiracija “nametnulo” kroz konture čežnje koju je svojedobno pokušao i esejistički dočarati dok je promišljao nad vlastitom poetikom (dostupni u i kod nas prevedenim knjigama “King Ink”). “Nema ničeg vrijednijeg od ljepote, kažu, nema ničeg vrijednijeg od ljubavi” zato su stihovi koji zvuče jasnije i proživljenije nego dosad, dok je slično pjevao na “The Boatman’s Call”, ali i na ranijim albumima. Da, i sam glas kojeg je u sedmom desetljeću života proširio kao nikad dosad, gotovo plačući u visokim registrima, to naznačuje, ali kontekst cijeloga albuma potvrđuje.

A kontekst “ghosteena”, riječi koja dolazi od irske inačice deminutiva pa je možemo prevesti kao “mali duh”, ali, u nategnutijoj verziji, i kao “duh tinejdžer”, stalno vuče Cavea prema izvorištu boli i tuge koja je sazdala ovaj svijet u kojem obitavaju djeca-pjesme i roditelji-pjesme. Pred završnicu prvog budućeg diska (CD, odnosno, vinil izlazi tek idućega mjeseca; album je do tada dostupan samo u digitalnom formatu) zato nužno Cave ulazi u kožu svoga “ghosteena”: u “Ghosteen Speaks” duh misli kako su mu prijatelji okupljeni tu baš za njega, ponavljajući “Ja sam pored tebe, potraži me“, čime kao da odgovara na onu prethodnu “Ja samo čekam tebe… da se vratiš“. Pjesme koje je Cave imenovao roditeljima, dvije duge skladbe i recital “Fireflies”, koji čine pola sata drugog diska, uistinu izdižu prizorište postavljeno od strane svoje djece: “Sad o ljubavi govorim“, autoritativno kazuje zamišljeni narator u naslovnoj pjesmi, da bi u zaključnoj “Hollywood” kao molitvu ponavljao “Sad samo čekam mir da dođe” jer “dug je put po pronalaska unutarnjeg mira“. S tim da Cave ni u jednom trenutku ne postavlja sebe kao nekoga tko bi bio neka vrsta stručnjaka u pronalaženju tog mira; on je i na kraju albuma samo lutajući duh koji zaključuje da “svatko od nas izgubio je nekoga“. On u tom zajedništvu u boli i tuzi nalazi novu snagu, nevidljivu, a u duhu toliko vidljivu zajednicu, što u završnoj pjesmi pokušava dočarati koristeći se čak i pričom iz budističke tradicije.

To je bila snaga ponornica što je nahranila pore albuma koji toliko bježi Caveovom dosadašnjem opusu koliko ga i logički i duhom nadograđuje. Dalo se takvo što naslutiti ako ste čitali “eseje” s The Red Hand Files, s tim što ovaj poeta nije nikada ni približno predvidljiv koliko mi piskarala to sebi umišljamo. “Ghosteen” nije vjerski album, a prožet je vjerom možda dublje i razgranatije nego ijedan vjerski album u zadnje vrijeme. On ne slavi, čak i ne imenuje, ali u stvaralačkoj kontemplaciji i proživljenoj boli osjeća i generira evanđeosku nadu; on ne zaziva, ali izaziva, prema van i prema unutra, u intimi i u novopronađenoj, ali možda još isuviše krhkoj zajednici; on jedva da pjeva, a pjeva kao najgrlatija ranjena ptica i opire se površnim definicijama svojih motritelja, među koje ću pribrojiti i, evo, sebe. “Ghosteen” će, zađete li mu u tkivo, postati baš duh, vaš duh, pratitelj u čijim ćete neuhvatljivim obrisima pronalaziti zrcalo i možda svoj put ka mjestu u toj zajednici koju evocira. Jer nije to samo plod jednog senzibilnog koliko i talentiranog umjetnika suočenog s “traumom” jačom od čisto ljudskog – to je dijalog kojeg je otvorila “trauma”, to je put otvoren ne samo potpisniku tog albuma godine, već i, kao na stranici The Red Hand Files, bilo kome tko naiđe. Čežnje će se na odmorištima tog puta već nekako prepoznati.

Toni Matošin | Bitno.net