Amar Bukvić, Mia Begović, Iva Mihalić,  Iva Kurek,  Igor Hamer, Sanja Nikčević, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, hrvatska  drama, Domovinski rat i Vukovar!  Kakve sve to veze ima?  Ima jer će spomenuti glumci  sudjelovati na kazališnoj večeri posvećenoj hrvatskoj drami na temu Domovinskog  rata  a povodom izlaska Antologije poratne drame  (Alfa, 2014.) za koju sam ja izabrala drame .

Kazališna večer će se  održati u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u 20 h,  u ponedjeljak, 17.11., dan uoči spomena žrtve Vukovara. Dan Vukovarske žrtve je ne samo jedan od najtragičnijih trenutaka naše povijesti nego i jedan od najuzvišenijih.  Grci bi rekli  – stradanje nevine žrtve u nama izaziva pathos, suosjećanje i tugu ali i jedan osjećaj uzvišenosti, jer takva je žrtva više od života. Viša od života. Upravo taj trenutak pada Vukovara, vapaje vukovarske obrane za pomoć, pa potresno opraštanje ratnika od ranjenika u bolnici, opisuje jedna od drama  uvrštenih u Antologiju Vukovarski nocturno Mire Međimurca.

Oprost koji spašava 

Večer će pokazati da ima odličnih drama koje govore o ratnom i poratnom životu u Osijeku, Vukovaru, Splitu, Zadru, Zagrebu… a pokrivaju različite teme. Mia Begović će izvesti dio iz Olge i Line Pavla Pavličića, drame koja govori o sukobljenim sestrama a koju su izvodile doista dvije sestre Begović 1996.  Amar Bukvić i Iva Mihalić su Djeca sa CNN-a Amira Bukvića, ona iz Vukovara, on iz Srebrenice  a na daskama kazališta Histiron se susreću u Zagrebu jer ta predstava još uvijek igra!  Tena Štivičić napisala je Fragile, dramu o ljudima iz naših prostora koji odlaze u London u potrazi za boljim životom. Ono što je njoj pošlo za rukom (nedavno joj je praizveden tekst na sceni londonskog nacionalnog kazališta!), njezinim likovima nije jer ih London sve lomi.

U poratnoj drami  dominira tema razočaranih ratnika koje okolina ne razumije pa ili svijet razara njih ili oni razaraju svijet oko sebe: Igor Hamer Jura monodrama o  ratniku koji priča svoju tragičnu priču; Hrvoje Barbir  Barba Telmah, o sinu koji ne uspijeva osvetiti ni oca ni sebe jer je današnji ugledni psihijatar  nekadašnji komunistički doušnik,  a Deus ex Machina  Vlatka Perković govori o obitelji koja uništava svog dobrog člana, profesora dragovoljca. No, jedan slučajan susret sa strancem koji  razumije i brine  pokazat će da ima izlaz i za ratnika koji je izgubio svaku nadu  (Dubravko Mihanović Žaba).  Iako poratna drama nema puno sretnih krajeva niti izlaza za dobre likove ipak je L. Scheuermann Hodak napisala  Slike Marijine o žrtvi koju oprost oslobađa.  Marija je u bolnici nakon što je došla preko minskog polja iz okupiranog sela gdje su je četnici držali zatočenu u vlastitoj kući.  S njom je došla i trudna kćer koja je na porodu umrla. Marija mora odlučiti što se s djevojčicom ali zapravo mora shvatiti strašnu istinu o njezinu začeću, oprostit sebi što nije pomogla kćeri (jer je stalno mislila da je kćer trudna sa zaručnikom), ali  i onima koji su ih povrijedili da bi mogla prihvatiti dijete.

Iako  je većina drama govori direktno o Domovinskom ratu, neke, inspirirane našim ratom, govore o drugim prostorima.  U drami  Slobodana Šnajdera Ines i Denise Njemica dolazi u Bosnu u potrazi za tijelom sina koji je poginuo u II. svjetskom ratu i uđe u kuću žene čiji je sin poginuo u partizanima.  Lada Martinac Kralj je napravila istraživanje o djeci ratnicima u Kongu i napisala dramu Ko me to pokriva gdje troje djece vojska vraća kući ali selo ih se boji i smatra ih opsjednutima  zbog zla koje su vidjeli.  Gordana Ostović priču o iskorištenom i razočaranom ratniku Parsifal, ispričala je kroz motiv vitezova okruglog stola.

Antologiju zaokružuje  jedna kronika događanja (spomenuti Vukovarski nokturno Mire Međimurca) koja  ide od prvog napada na Hrvatsku do kraja rata i poratnog razočaranja, a scene skloništa i ratnika smjenjuju scene diplomacije i političara.

Istraživanje  o dramama na temu Domovinskog rata

To je treća antologija kao rezultat mog istraživanja teme Domovinskog rata u hrvatskoj drami. Naime, prateći kazalište kao novinar  za vrijeme Domovinskog rata shvatila sam da nam je kazalište puno važnije nego što to izgleda u „normalna“ vremena. U ratu radiš samo važne stvari jer nemaš vremena za gubljenje a ljudi su postavljali predstave i išli na predstave. Probe Sv Roka na brdu u Zadru 1992. prekidale su prave granate, u Osijeku su nakon što je ciljana granata pogodila kazalište i uništila gledalište igrali na sceni, a u Dubrovniku su trošili dragocjenu vodu i struju na kazalište. Kazalište je za vrijeme rata bilo važno jer je bilo kao   svetište, kao simbol otpora i simbol života kojem želimo pripadati. A bilo je i utjeha brojnim prognanicima i ratnicima na bojištu.

Nakon rata krenule su teze da nema (dobre) ratne drame i igrale su se samo drame hrvatske krivice ili pukog nasilja. Pa sam se naljutila i krenula u istraživanje. Pobrojala sam sve drame na ratnu temu od 1991.-2011. i došla do fascinantne brojke 112 (stotinu i dvanaest)  drama!   To znači da je većina suvremene drame vezana uz Domovinski rat – ili direktno temom ili nekim likom (ratnikom, izbjeglicom).  Iako sam za vrijeme i neposredno nakon rata govorila po svijetu i o ratu i našim dramama i  pisala teorijske tekstove, shvatila sam da to nije dovoljno. Zato sam predložila, a izdavačka kuća Alfa prihvatila, projekt Antologija. Da se drame ne zaborave, da se pokaže da postoji i drugačija slika zapisana u dramama od one koja se nameće u javnosti.

Prvo je izašla Antologija ratne drame jer su ratne drame specifične. Za vrijeme poludjelog svijeta pisali smo   drame sa sretnim krajem (Nino Škrabe Dvije sestre, Goran Tribuson Doviđenja u Nuštru), a i kad bi poginuo junak na kraju ostala bi živjeti neka pozitivna emocija kao što su ljubav, prijateljstvo, vjera…(Matko Sešen Farsa od gvere  ili spomenuti Sv. Roko na brdu). Te su drame uzdizale svoju publiku i pomagale joj da preživi pokazujući da svijet, unatoč poludjelom dobu u kojem smo živjeli, ima neki viši smisao.   Zatim je izašla i Antologija ratne komedije jer je smijeh pomagao da se preživi, pokazivao da ima izlaza u svim situacijama (Miro Gavran Deložacija) umanjivao je strah (naročito smijući se međunarodnoj zajednici npr.  Ivan Kušan Tko je sv. Stefan),  a ponekad i objašnjavao o čemu se tu radi (kabaret Senker/Mujićića Bratorazvodna parnica)

Poratna drama je drugačija – ona pokazuje da svijet u koji smo zašli nakon rata nikako nije dobar .  Svaka drama u sebi nosi estetski, politički i svjetonazorski stav svog autora. Čak i oni koji tvrde da ga nemaju (jer da je umjetnost iznad svake politike)  imaju ga svakako,  samo je obično u nekom trendu koji se nosi.  Zanimljivo je kako pisci samim izborom žrtve ili uzroka rata, samim imenovanjem tog rata pokazuju što misle o svijetu. Pri tome oni uvjetno rečeno „lijevi“ misle da je Hrvatska kriva za rat i da nam on nije trebao, a oni uvjetno rečeno „desni „ (tako ih javnost etiketira ) da je to bila agresija na zemlju koja je u jednom trenutku željela ostvariti svoj san o samostalnosti. No, obje se strane slažu da je ovo što sada živimo najgori od svih svjetova. samo oni „lijevi“ za to optužuju nacionaliste koji su srušili Jugoslaviju taman kad nam je lijepo krenulo, a oni „desni“ optužuju komuniste koji su se mimikrirali  u novu vlast i razaraju hrvatski san. U kazalištima glavne struje (to su ona koja dobivaju puno novaca i medijske pažnje) dominira ova „lijeva“ priča dok u kazalištima na rubovima kao što su Histrioni može se vidjeti i hrvatska opcija priče:  spomenuta Djeca sa CNN-a, Hrvatska Antigona Mire Međimurca o tajnici koja ne želi svjedočiti protiv generala pa strada u zatvoru nove Hrvatske,  Moj slučaj, priču o životu Vlade Gotovca u izvedbi Borisa Svrtana ili Bunjevački blues Tomislava Žigmanova, priču o nesretnoj sudbini bunjevačkih Hrvata.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj će do 1.12. ostati otvorena  prigodna izložba fotografija, plakata, knjiga, popisa, itd.  hrvatske drame na temu Domovinskog rata.

Sanja Nikčević | Bitno.net