Kad smo jednom zgodom razgovarali u samostanu o Božjoj volji, većina se složila da nam Bog progovara preko bližnjih, napose preko nadređenih, što je u biti okosnica zavjeta poslušnosti osoba posvećenog života. No, malo tko se složio da nam Bog progovara i preko naših osjećaja i želja. To ne treba značiti da se trebamo podložiti osjećajima i željama, no istina je da Bog u srce može utisnuti određenu želju, kako bi je onda sam On ispunio, isto kao što nam može prepustiti razne osjećaje koji mogu alarmirati i navoditi nas da donesemo određenu odluku. Ali ako moja želja, odnosno ono što ja vidim kao svoje ostvarenje, počinje ulaziti u osobni prostor drugoga, u osobnu slobodu i razarati bratstvo s nekim, tada moja želja ili viđenje osobnog ostvarenja nije ništa doli put u osobnu udaljenost od Božje volje u mom životu. Zvuči komplicirano?! Da pojasnim. Po plodovima ćete ih prepoznati! Još uvijek nejasno?!? Dobro…

Postoje nijanse u duhovnom životu. Te nijanse naizgled ne postoje jer dvije stvari mogu izgledati jednako, no one u sebi nisu jednake. Nije im cilj jednak, nije im srce u istim namjerama i mi vjernici često bivamo obmanuti raznim nekreposnim stvarima upakiranim u celofan. To je slično onoj Isusovoj prispodobi o dvije koje rade – jedna će se uzeti, druga ne će. Ali zašto?!? I kakve to ima veze s Božjom voljom? Pa da napokon možda prijeđem na stvar?!

Bila jednom jedna žena, naizgled vrlo pobožna, posve naizgled kao da u svemu traži Božju volju, potpuno predana Bogu, uvijek za druge i uvijek radosna. Imala je mnoštvo ljudi oko sebe. Uspjela je doći do mjesta važne osobe u svojoj vjerničkoj zajednici, do te mjere da je drugima bila uzor, vodič, pomoć i potporanj. Sve je bilo divno i sve je izgledalo naizgled idealno. Bila i neka druga žena, u drugome gradu, drugih želja. Bila je vrlo pobožna i posve živjela po Božjoj volji. Svaki je križ prihvaćala i sa strpljivošću nosila, svaku je neugodnost primala s blagošću, a svaku osobu s radošću. I sve je bilo divno i sve je izgledalo idealno. Što mislite, koja je razlika između ovih dviju žena?! Ima li uopće razlike, osim mog načina pisanja za jednu pa za drugu?!? Hm… Pa vam sad postavljam pitanje: je li sve gdje se osjećam sigurno Božja volja za mene? Je li sve gdje se ja osjećam dobro Božja volja za mene? Je li sve gdje sam zadovoljna Božja volja za mene? Je li sve gdje se osjećam sretno Božja volja za mene?!??

Ove dvije žene naizgled su jednake, jednako «svete», no postoji ono nevidljivo, koje dođe do izražaja kad i jedna i druga trebaju – NADIĆI SEBE. Nadići svoje osobne potrebe, osjećaje i želje za dobro drugoga, u brizi za drugoga. Naše življenje po Božjoj volji se vidi po onome što nas košta, ne po onome gdje smo sigurni, gdje se osjećamo lijepo, dobro i bitno. Temeljno je pitanje onda: živim li «sveto» zbog toga da drugi to vide, da drugima budem netko i nešto ili to činim za Boga jer osjećam Njegovu dobrotu i milosrđe u i kroz svoj život?! Riječi, rečenice mogu biti jednake, izraz lica posve identičan, ljudi jednako velikodušni i plemeniti, no utičnica u koju su priključeni može biti posve druga, utičnica može biti posve izvan sobe gdje Bog boravi…

Katkad je Božja volja za mene ono što ja u određenom trenutku ne želim, no moja temeljna želja za ostvarenjem ne će nestati ili biti potisnuta ako osluškujem: «Što, Bože, doista želiš? Je li ovo doista ono što želiš za mene, u mom životu?», a ako je: «Da, evo me Gospodine!».

I kako da završim ovu kolumnu? Kako da ti pomognem pronaći Božju volju? Nisam čudotvorac, ne znam te voditi, ali ti mogu reći da će ti Bog otkrivati korak po korak, više od koraka ne ćeš (redovno) vidjeti, ali to ti je i dovoljno. Bog poštuje našu postupnost i ograničenost. Samo budi otvoren i osluškuj svoje srce i Njegov glas u njemu.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.