Jeste li se ikada našli u situaciji u koju ste bili na neki način bačeni, ali ste vrlo brzo shvatili da se u tim novim okolnostima nekako osjećate – kao kod kuće? Upravo to sam i sama iskusila kada sam odlučila postati jedna od inicijatorica idejne platforme (nadam se, vrlo brzo i udruge) Judita –glas žena.

Da me netko prije dva mjeseca pitao hoću li se aktivno uključiti u rad takve udruge, pisati njen program, sudjelovati u njenoj prezentaciji u medijima, mislim da bi odgovor bio negativan i da bi moje djelovanje stalo na bezrezervnoj podršci – ali sa strane. Postoje, međutim, životne okolnosti koje vas na neki način pripreme za nove izazove i vi se u njima nespremno nađete biti potpuno spremni.

Tako je nekako bilo i sa mnom. Nakon što sam, pomiješanih osjećaja ponosa i nevjerice (doista čudna kombinacija!), pročitala mail HND-a u kojem Vijeće časti traži od mene da se očitujem vezano za moju deset mjeseci staru kolumnu koja je govorila o sasvim osobnoj priči isprepletenoj s tematikom pobačaja i izražavala moj čvrst stav o njegovoj pogubnosti, nisam ni  slutila da se nesvjesno pripremam za šire djelovanje po tom pitanju, ali i drugim prevažnim pitanjima na koje zaista u ovim vremenima u kojim se nalazimo moramo dati jasan i nedvosmislen odgovor.

Da su okolnosti sazrele shvatila je i udruga Vigilare koja je prepoznala potrebu trenutka da se snažno podvuku određene vrijednosti  koje će javnosti ovaj put prezentirati isključivo žene. Zaista, tko može bolje govoriti o majčinstvu ili pak o tome što žene prolaze prilikom pobačaja – ako ne same žene? Tko može bolje govoriti o nama od nas samih?

Prvo „prepoznavanje“ doživjela sam u trenutku  kad sam shvatila da je druga žena koja je bila pozvana da sa mnom kreira platformu buduće udruge – sasvim i tako predivno slučajno i bez našeg međusobnog  znanja – moja dugogodišnja bliska prijateljica gđa Sanja Polhe.Kad smo nas dvije postale svjesne te divne „slučajnosti“, nekako smo u srcu osjetile poziv da kažemo svoj „da“.

Tako je jedne predbožićne prosinačke večeri stvorena Judita. U jednom poduljem razgovoru nametnula nam se kao najočitija činjenica na svijetu, za kojom moramo samo posegnuti i dozvoliti joj da upali plamen koji već ionako gori u srcima tolikih naših žena.

Zašto baš Judita, pitate se? Kad smo Sanja i ja izgovorile to ime, ono je zazvonilo svojom prekrasnom simbolikom na razinama koje su, zaista, jedna ljepša od druge. Judita, opjevana biblijska junakinja (ali i Marulićeva hrvatska!) je žena – borac, ali istovremeno žena koja je svoj dotadašnji život živjela povučeno, no u trenutku kad se u njenom narodu ukazala potreba ona ustaje – i djeluje, bez oklijevanja, baš kao da je cijelog svog života činila upravo to. I ima tu svega – i snage, i odlučnosti, i smjele nepromišljenosti, a ponajviše srca – koje nama  ženama uvijek tako glasno progovara – te  puno želje i poziva da se ne uklopi, već ustane i istupi. Ona kao da poručuje svim ženama da se ne boje podići glas i zauzeti se za ono u što vjeruju, svaka od nas na način na koji najbolje zna i umije, jer je baš svatko od nas pozvan mijenjati ovaj svijet nabolje.

Naše vrijednosti, naša uvjerenja i stavovi danas više nisu takvi da ćemo se s njima utopiti u gomili, već prije plivati kontra struje. Zaista, govoriti o različitosti muškaraca i žena i potrebi da naša biološka i svaka druga različitost po kojoj smo stvoreni upravo takva i ostane u vrijeme kad se od žene umjetno stvara stroj koji bi po svemu trebao biti jednak muškarcu, no s očekivanjem da i dalje uredno ispunjava sve svoje dužnosti koje su prepoznate kao ženske – danas više nije popularno. Govoriti o vrijednosti braka muškarca i žene kao idealne zajednice kako za supružnike, tako i za odgoj djece u vrijeme kad se ta zajednica nesmiljeno rastače i pokušava redefiniranjem u biti razbiti – više nije moderno. Govoriti o majčinstvu i potrebi da mu se prizna i društveno vrednuje njegova istinska ljepota i vrijednost u vrijeme kad se majke marginalizira na svim mogućim razinama – kažu da je zastarjelo. Isticati pogubnost pobačaja ne samo za njegovu najočitiju žrtvu – nerođeno dijete, nego i za ženu koja će trpjeti na način na koji nije očekivala u vrijeme kad se taj čin razaranja predočava kao žensko pravo – ne da nije popularno već je društveno nepoželjno (vidjeh i na svom primjeru) i javnosti prezentirano kao sablažnjivo.

Nama to nije važno. Smatramo da nismo pozvane da se povijamo kako vjetar puše već da zbiljski istupimo u obranu (ovo je također jedna tako ženska odlika, žena je najjača kad se brani!) vrijednosti  koje smatramo prije svega zdravorazumskim, naravnim i dobrim iako nas današnji svijet pokušava uvjeriti u suprotno.

Da nismo jedine koje tako misle pokazao je fantastičan odaziv žena koje su nam se javile već prvog dana od kad smo pokrenule našu službenu fejs stranicu, ne samo s oduševljenom podrškom već i sasvim konkretnom pomoći kakvu nam pojedinke mogu ponuditi a kakvu bismo mogle ustrebati. Upravo to bilo je moje drugo „prepoznavanje“. Trenutak kad nam  se toliko žena javilo s jednom prevladavajućom riječi: “Konačno!” bio je moment kad sam shvatila koliko ljudi dijeli naše vrijednosti i želi ih braniti i za njih se boriti i bio je istinski dragocjen  jer u biti nema veće podrške od one kad ti se jave upravo oni za koje se boriš.

Pozivam sve žene koje se prepoznaju u našim stavovima i vrijednostima da nam se pridruže, ali i muškarce da nas podupru, jer smo stvoreni da djelujemo komplementarno, da  razmišljamo zajedno i da zajedno – stvaramo. Da pokušamo naše društvo učiniti boljim i zbog nas samih, i zbog naše djece koja su naša budućnost u istoj mjeri u kojoj smo mi njegova sadašnjost. Ne bojte se djelovati! Žar daje plamičak koji lako preraste u plamen koji je dostatan da nas sve ogrije ako su okolnosti prave. Učinite ih baš vi takvima!

Više o udruzi Judita možete pročitati OVDJE.

Nikolina Nakić | Bitno.net