Dogovorili smo se s nositeljicom jednog kolegija da će nam se aktivnost na nastavi ostvarivati kroz dolaske, nekašnjenja na predavanja te ostvarivanje zahtjeva u dogovorenim rokovima. Jednog poslijepodneva krenula sam na predavanje… Autobus koji vozi svaki sat pobjegao mi je pred nosom. Krenula sam prema gradu uhvatiti drugi bus. Na semaforu mi je bilo crveno, i drugi bus koji vozi svakih 15 minuta, pobjegao mi je. Čekala sam idući, no on je, nevjerojatno, kasnio. Kad sam ušla u bus bilo je pet minuta do početka predavanja. Autobus je krenuo. Sišla sam na nekoliko stanica ranije jer je prije mog odredišta pauza za buseve. I krenula sam tako ususret buri uzbrdicom do fakulteta. Kada sam napokon došla na fakultet, dva lifta su imala oznaku «E*», odnosno, pokvarena su. Krenula sam na treći lift, no on je bio na devetom katu, što znači da bi mi se put do predavaonice odužio još pet minuta. Krenula sam na četvrti kat pješke. Umorna, oznojena, pokucala sam na vrata, ispričala se i ušla u predavaonicu. Prošlo je dvije minute od dozvoljenog kašnjenja i profesorica me mogla ne pustiti, no nije… A zašto vam sve ovo pričam?!

Da sam propustila samo jedan bus, stigla bih na vrijeme. Da mi se samo lift zaglavio, stigla bih na vrijeme. Da sam samo čekala bus, stigla bih na vrijeme, no propustila sam dva busa, čekala treći podosta dugo, opirala se buri na uzbrdici, imala poteškoću s tri lifta i išla pješke… To nije samo jedna stvar, to je šest nepogodnih okolnosti koje su se našle kao prepreke mom cilju – stići na vrijeme!

Ima i Isus sličnih priča o tome kada su neki zakasnili na Gozbu, kako su pet djevica zakasnile jer nisu imale ulja u svjetiljkama, kako su oni koji su sve radili u ime Isusovo bili odbijeni s vrata Gozbe gdje im je Isus rekao: Ne poznajem vas!

I možeš propustiti ovoga trenutka nešto što ti se ne da, što ne želiš, možeš popustiti ovoga trenutka svojoj potrebi ili nagonu, ali sada trenutak, sutra trenutak, preksutra veliki propust i na kraju provalija ili zatvorena vrata Neba… Ja mogu imati najbolje namjere, divne želje i stavove, može mi Bog dati mnoštvo milosti i darova, mogu doticati srca ljudi i širiti Radosnu vijest, a da promašim sitnice, da zanemarim sitnice: ulje u svjetiljkama, krenuti na vrijeme – propustiti učiniti u određenom trenutku pravu stvar! Da Majka Terezija iz Calcutte nije u određenom trenutku smogla hrabrosti istupiti iz samostana u kojem joj je bilo dobro i krenuti u bijedu na ulicama, danas ne bi bila sveta, ne bi dotaknula tolika srca i promijenila «lice Zemlje».

U redu je činiti dobro, biti dobar, korektan, držati se vrijednosnih i moralnih načela, živjeti po Božjim zapovijedima, dijeliti siromasima, svaki dan ići na misu, poštovati bližnje, ali to nije dovoljno ako te to ne potiče na više, da daš «ono malo više» od sebe u svakom idućem trenutku, da se daš potpuno. Bog ne traži da budeš u okvirima dobrog i prihvatljivog ponašanja, uzornog držanja i na glasu pravednosti. Bog traži sve! To znači da moja želja da stignem na predavanja na vrijeme nije dovoljna, to znači da je potrebna trajna budnost kako bi prepoznao «čas Gospodinova dolaska». Ista stvar je sa svim onim stvarima za koje kažemo: «Ma nema veze. Nije važno. Pa što onda…». Sve to su vagoni vlaka koji prolazi, a kada zadnji vagon bude prolazio, primijetit ćeš ga tek kad bude u daljini ispred tebe ostavljajući samo prašinu za sobom.

Bog ne želi osrednjost, ne želi mlakost, ne želi tromost i aljkavost. Božji put ne podnosi lijenost i nemar…svaki trenutak je važan i baš svaki je mogući trenutak susreta, Susreta koji možda ne ćeš prepoznati, gdje Ga ne ćeš vidjeti, ali to što ćeš učiniti «jednome od najmanje svoje braće», jednome od svojih bližnjih, taj trenutak bit će jedan kamenčić zida tvoje kuće u Raju! Kuća se ne gradi u komadu niti je ona na napuhavanje, kuća se sastoji od mnoštva cigli koje čine kuću, a krov je tvoja oslonjenost na Milost i Dobrotu Božju!

Život se sastoji od malih stvari, najčešće ne možemo činiti velika djela: čudesa, ozdravljenja, obraćenja, pomicati planine… ali možemo oplemeniti travu planine, možemo zaliti cvijeće te planine i učiniti tu malu, neznatnu stvar koju će Bog itekako vidjeti i u kojoj će Mu se razvući osmijeh jer On zna da si prepoznao «čas»! Bog ne traži od svih nas da budemo velika stabla puna roda, neke je od nas izabrao da budemo jedva vidljiva potočnica uz rijeku, koja može zamirisati samo travkama oko sebe…

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.