Korizmeni tjedni su proletjeli. Neki su se mnogo stvari odrekli, neki su si uskratili neke uobičajene stvari. Neki su se odrekli loših navika, neki su pripazili na jezik, na djela milosrđa, a neki su se uhvatili nekih tjednih ili dnevnih zadataka. U svakom slučaju, nekima je išlo lako, nekima teško. Neki su na pola puta pali pa nastavili po starom, neki su se izgubili u vrevi svakodnevice i nisu previše doživjeli korizmu… sve je po starom… prošao je Uskrs, umorni od spremanja, okrijepljeni Vazmenim trodnevljem, još jedemo kolače i šunku od Uskrsa i uglavnom zaboravljamo ono što smo uvidjeli kod sebe ili se ne osvrćemo na ono na što smo u korizmi pazili. Kako god bilo, nekima je Uskrs bio više od šunke, jaja, čokolade i poziva sa čestitanjima na virtualni, pismeni ili usmeni način. Neki su susreli Uskrs u onoj tišini Velike subote kada su osjetili mir i spokoj na bdjenju ili poslije bdjenja. Crkve su bile u subotu tihe… odjekivao je samo neki mir iz tog groba… a samo jedan Susret je dovoljan da promijeni čovjeka, da ga postavi u pitanje… i tako je Uskrs postao još jedan blagdanski dan ili dan kad smo doživjeli Živoga Boga!

No, kako se lako zapadne u svakodnevicu, posebno dok gledam sebe i neke svoje obaveze, a još puno lakše, kako vidim i promatram svoje bližnje i daljnje koje susrećem i možda relativno poznajem. Tako dolazim do pitanja: kako se ta moja vjera u uskrsnuće Isusa Krista očituje u mom životu?!? Svi znamo za plodove Duha: radost, mir… a plodovi uskrsnuća??? Pa nema li i dalje grijeha, nema li i dalje križeva, nema li i dalje patnje i boli, teškoća i bolesti? Kako je taj Bog ponio moje slabosti, a ja i dalje padam pod tim slabostima?

Kad se susretnem sa svim, gore navedenim, mukama života, u kakvog ja Boga zapravo vjerujem? Vjerujem li ja u tradiciju slavljenja Uskrsa ili u Uskrsnuloga koji je sada i ovdje, u meni i oko mene? Bog je doista, kako Pavao kaže, ponio naše slabosti i grijehe, za opačine naše Njega su mučili i ubili, ali to ne znači da je prestao postojati čovjek kao ograničeno i slabo biće koje ima svoj umor, glad, žeđ, potrebu za snom i sve ostale sklonosti… ja nekako Isusovu smrt i pobjedu nad križem i grijehom vidim kroz dvije povlastice za našu svakodnevicu: ustati nakon pada i vjerovati iznad trenutnog stanja i osjećaja!

Ustati nakon pada je po meni jedno od poruka Isusova nošenja križa, grljenja tog teškog drveta pod kojim je padao! To je kao zrcalo za sve naše slabosti, mane, sklonosti. To je poruka: „Ne boj se! Ustani!“ Uzmi svoju postelju ništavila, bijede i grijeha, uzmi je u svoje ruke, podigni se s tom „posteljom“ koja te muči, ranjava, u kojoj se uvijek iznova koprcaš i u koju tako često padaš! Ustani i hodaj, idi naprijed, ne posustaj jer si ponovno pao. Uzmi postelju, uzmi sebe sa svim negativnostima koje imaš i hodaj naprijed. Tvoja postelja, tvoja je istina, uzmi ju, ustani s njom i hodaj! Bog zna da si slab, da si ograničen i grešan, On te najbolje poznaje, ne traži tvoje manjkavosti, nego te želi usmjeriti na ono što možeš s Njim! Možeš ustati i unatoč svojim grijesima, možeš BITI NJEGOV! BITI ZNAK I SVJETLO, SOL I NADA mnogima koji nemaju snage ustati.

Vjerovati iznad trenutnog stanja i osjećaja… bolest drage osobe, smrt nekog člana obitelji, financijska kriza, nepronalazak posla i tolike nedaće duhovnog, psihičkog, materijalnog i fizičkog dijela našeg tijela, duha, života, suživota… sve su to situacije i trenutci gdje (ne)vjerovanje u uskrsnuće dolazi na vidjelo! Uskrs je ono neprolazno, ono što je iznad svih naših problema. Uskrs je ono što nama vjernicima treba postati i biti pred očima u svim tim trenutcima beznađa, jada, žalosti, patnje i boli! Uskrs je događaj koji nam govori O BOGU LJUBAVI, o Bogu milosrđa, o Bogu nade, o Bogu radosti i Bogu mira! Ako me moje nedaće, nevolje i problemi vuku u depresiju, očaj, vrijeme je da se zapitam u kakvog Boga ja to vjerujem? Je li moj Bog neki tiranin i Bog kojem je pravda i kazna važnija od mojih osjećaja, moje radosti? Je li moj Bog onaj kojeg je baš briga za mene i moje probleme i jesam li ja sam sebi možda spasitelj o kojem ovisi život i zdravlje moje majke, oca, brata, sestre, tete, nećaka ili prijatelja? Jesam li ja sam sebi prepušten na milost i nemilost svijeta koji ne vidi moje srce i moje potrebe??? Ili ja vjerujem u Boga koji BRINE za mene! Boga koji me ČUVA i koji je SA MNOM i u najmračnijim dijelovima moga srca i života?

I za kraj, ono najbitnije… ako vjerujem u evanđelje i u to da je Bog u srcu svakoga čovjeka jer ga je On stvorio i otkupio, prepoznajem li ga u svojim bližnjima ili kritiziram, ogovaram, komentiram i tražim greške svima na koje sam ljubomoran, zavidan, svima koji mi ne pašu i svima koje ne volim??? Jer ako sam barem jednom prepoznala ili vidjela Krista u svome bližnjemu, onda se vidi moja vjera u uskrsnuće na mom licu, vidi se u mojim odnosima moja nada u nešto više od ovoga trenutka! Ako sam susrela Uskrsloga u bližnjemu, moja svakodnevica postaje trajno Otajstvo – otajstvo uskrsnuća!

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.