Što sam rekla Australcu koji je kao mladić izgubio voljenog brata i od tada bježi od Boga!

Australac, podrijetlom iz Pakistana, novinar na regionalnoj televiziji u Australiji, mogao je sjesti na jedino prazno mjesto u autobusu – do mene, ili stajati cijelim putem. Pitao je na engleskom je li slobodno i sjeo. Uzeo bananu i počeo ju jesti. Krenuo je i drugu, a onda me ponudio. Nisam bila gladna te sam odbila. Tako smo počeli razgovor. Ispričao je priču o svom putu daleko od Boga, putu praznine i nemoći koju osjeća zbog svega na što ga televizija tjera činiti, govoriti… njegovo putovanje u kojem je bježao od Boga, započelo je kad mu je brat umro s nepunih 17 godina. Bio mu je oslonac, prijatelj, sve najvažnije i to mu je Bog, kako kaže, uzeo! Bog uzima sve! Istina! Ali uzima samo da bi dao više!

Dosta sam razmišljala da li da podijelim tu njegovu priču u kolumni ili ne, no presudna je bila druga situacija gdje sam susrela stariju gospođu i imala prilike slušati o njenoj nevjeri i njenoj ljutnji na Boga za kojeg više ne želi čuti. Njena priča doista je tužna, nema se puno što reći osim: «Vjeruj! Nadaj se!».

Abraham je bio starac kad mu je Bog darovao sina Izaka, to je priča koju svi većinom znamo, najčešće čitajući Malu dječju Bibliju kao djeca. I koji put se sjetimo tog Abrahama kojeg zovemo praocem vjere, ali zaboravimo da je njegova vjera bila vidljiva u teškoj i, naočigled, od Boga nepravednoj situaciji. Bog je od njega tražio sina natrag. Tražio je svoga slugu Abrahama da žrtvuje svoga sina, «slikovito rečeno» – da ga zakolje i prinese njegovu krv i njegovo tijelo Bogu za žrtvu paljenicu, kao dar. – Bog traži da se zakolje dječak?! – i Abraham u tom trenutku kaže svoj «Da, Bože! Ja ti vjerujem!». Biblija nam kaže da: «U nadi protiv svake nade, povjerova Abraham i to mu se uračuna u pravednost.» Pravednost – svetost, Abraham nije zaslužio velikim silnim djelima i čudima, nego vjerom i kad ništa nije imalo smisla i kad je najveća tuga zaokupila njegovo srce! Zašto nakon razgovora s Australcem i starijom gospođom pišem o Abrahamu?!
Kažu ljudi da ono što nas ne ubije to nas ojača, ali ja se pitam – za što nas ojača? Za mržnju, za hladnoću i krajnju ljutnju na Boga??? – Ako nas ono što nam se loše događa ne ubije, nego nas ojača za dobro; za činiti, misliti i ljubiti dobro, tada je to što nam se događa ispunilo svoju svrhu, odnosno, iz te tame i tuge srca, izvukli smo maksimum, ojačala je naša vjera!

Puno se ljudi žali na Boga, na Njegovu gluhoću i sljepoću za bijedne, siromašne, djecu… još se više ljudi udalji od Boga jer im On «uzme» osobu do koje im je stalo, jer im uzme zdravlje, jer im oduzme karijeru, jer im ne da posao, jer im ne omogući uvjete za život kakav bi željeli, i tako dalje i tako bliže. Na kraju krajeva, postajemo još jedan nesretni nevjerni Australac i još jedna frustrirana i ogorčena starica. Počinjemo ne vidjeti dobro koje nam se događa, ne primjećujemo svjetlost jer smo zaslijepljeni tamom nevjere. Ne zahvaljujemo Bogu ni na čemu jer ne vidimo za što bi Mu trebali zahvaliti. Ljude oko sebe grizemo i gušimo jer ih samo znamo kritizirati, prosuđivati i osuđivati. Sažalijevamo na kraju sami sebe i zatvaramo se za ikakvu pomoć, odozdo ili odozgor. Ostajemo živi leš koji još nije dočekao trenutak smrti, a iznutra već odumire i najmanji tračak radosti, i najmanje svjetlo dobrote. A to je upravo ono što gospon crni želi: da se ne radujemo životu, da ne vidimo Božja djela, da ne vidimo ljepotu svijeta koji je Bog stvorio, da okrivimo Boga, da se naljutimo i da Ga ostavimo, da se zatvorimo u ovozemaljštinu koja nema ni svoju dubinu ni svoju visinu ni svoju širinu, samo površnost, mlakost, oholost, bljutavost – prašina, prljavština!

I nije važna dob, nije važno koliko si daleko zaglibio od Boga, važno je biti svjestan da Mu se možeš vratiti, da možeš krenuti iz početka, da Ga možeš ponovno poželjeti upoznati! Bog nas je stvorio da Ga proslavljamo, da Ga slavimo, da Ga veličamo i da se zajedno s Njim radujemo životu! Istina je da je život grub, težak, da je nepredvidiv i zna biti zao, ali ne zato što je Bog želio našu patnju, nego zato što oni o kojima ovisimo, ne znaju Ga slaviti, zahvaljivati, vidjeti dobro, nego se koprcaju u svojoj samodostatnosti i bezbožnosti. Zbog takvih, čije mi obraćenje iščekujemo, svijet trpi od rata, bolesti, umiranja siromašnih. Ti bezbožni nisu samo deklarirani ateisti! I ti i ja smo ti bezbošci kad ne vidimo dobro, nego loše u drugome, kada na prvo mjesto stavljamo razne materijalne bogove, a za svoga Boga ne nalazimo vremena! To smo brate, sestro, ti i ja u svojoj svakodnevici gdje ne živimo Bogu, nego sebi na slavu, gdje ne živimo za druge, nego za vlastitu komotnost!

I tako Australac ostade zatečen mojim stavom o toj situaciji i smislenosti patnje kako bismo se okrenuli Bogu i shvatili da On treba biti naše sve…

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.