Sveti Franjo je bio čovjek koji nikomu nije dao ispred sebe u ljubavi prema Bogu. Izgarao je, davao se i ulagao u taj odnos s Bogom. I mi često računamo da nam je nekako tog Boga doživjeti i susresti, drukčije bi se ponašali prema Njemu. Franjo to nije računao. On je doživio Boga. On je povjerovao da Bog zbilja postoji. Ne samo na misi i u sakramentima. Proširio je tu priču i to vjerovanje nadaleko i naširoko. Gubavci, sirotinja, priroda, životinje, braća… U svačemu je on vidio priliku za susret s Bogom. I nije ju propuštao. Nije on bio čovjek bez mana, bez grijeha i pogrešaka. Ali nije dao nikome ispred sebe kad je ‘zaluđenost’ Bogom u pitanju. Bio je uporan. Znao je što želi. I dao se svim srcem u to što želi. Želio je biti Božji čovjek.

Gledam mnoge političare koji se dadoše u svoje projekte i kampanje potpuno. Članovi njihovih obitelji ih ni ne viđaju nešto pretjerano puno. A i kad dođu kući, pričaju o tome gdje su bili i što su radili i gdje će sutra. Gledam mnoge političare koji vole svoju stranku. Napraviti će sve za nju. Žrtvovati se. Odricati se. Biti poslušan. Odan. Sve zbog uvjerenja da je ta stranka nešto veliko i moćno i da će mu od članstva u njoj biti bolje. Ili da će narodu biti bolje što je on u toj stranci.

Gledam navijače. To mi je totalno posebna skupina u društvu. Njih volim promatrati i navoditi kao primjer, jer sam i sam bio godinama među njima. Shvaćam ih na neki način. Ali neki navijači ipak pokazuju divnu količinu ljubavi prema svome klubu. Odricati će se čitave godine, štedjeti, otkidati doslovno od usta da bi mogao otići na koje gostovanje ili na svjetsko ili europsko prvenstvo. Pronalaze vrijeme i način kako biti uz svoj klub. Njihova strast, navijačka strast je zapanjujuća.

Možda u Franjino vrijeme nije bilo nekih navijača ni nekakvih političara kakve mi poznajemo u današnjem smislu. Ali nešto kontam, da ih je i bilo, ne bi Franjo sebi dopustio da neki političar voli više svoju politiku ili stranku nego što on voli Boga. Ili da tamo neki navijač voli više svoj klub negoli on voli Boga. Mogu nam i političari i navijači biti primjer. Pa i dobar primjer. Ali, ako oni imaju više ljubavi, strasti i vremena za to nešto svoje od mene koji tvrdim da volim Boga, onda nisam siguran idem li dobrim putem.

Svim srcem svojim, svom snagom svojim… Franjo je to radio. Nikome nije dao ispred sebe u ljubavi prema Bogu. Ni političaru, ni navijaču ni ikome drugome. To je ono dobro pretjecanje i natjecanje. Tko će više uložiti snage i srca u ljubljenje Boga. Franjo je shvatio da Ljubav nije ljubljena i trudio se to promijeniti. Ne tjerajući druge da to rade. Nego je on bio taj koji je davao sve od sebe. Čitavoga sebe.

I na kraju. Malo poglupo djeluje to što netko voli svoju stranku ili vlast i to što netko voli svoj klub više od mene, kršćanina, svoga Boga. A kamoli da netko voli više politiku ili svoj klub, nego što ja fratar volim svoga Boga…

fra Željko Barbarić | Bitno.net

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.