Upravo kao što svaki novi dan – bez naše zasluge – svane i donese jedinstvena čudesa, tako i mi možemo svakodnevno biti obnovljeni i osnaženi. Kako bi nam se to događalo, važno je da uklonimo svoju glavnu prepreku – same sebe.

Svi želimo promjene i novosti u svojim životima. I ne samo jer je stigla nova građanska godina, nego po svojoj ljudskoj prirodi težimo obnavljati ljepotu svog života. Bilo bi sjajno kada bismo svaki dan mogli još ljepše i slobodnije osjetiti kako je divno postojati, no u tome ne uspijevamo uvijek. Gledamo sebe, što i kako bismo trebali raditi, pokušavamo nešto promijeniti, no zapinjemo i vraćamo se na početak, još gladniji života.

Bez sile i snage

Ne uspijevamo jer silno idemo svojim snagama, kao da o nama sve ovisi. Međutim, sve novo ne dolazi po novim uvjetima života ili posjedovanju, već po novom pogledu na život. To se događa čovjeku koji obnovi (očisti) svoj duh. Obnovljeni duh je dar Božje milosti – kao i novi dan koji je svanuo, nije rezultat naših vlastitih napora i zasluga. Ljepota nam stoji na raspolaganju, ali mi biramo kako ćemo proživjeti taj dan, hoćemo li se zahvalni predati njegovoj ljepoti ili ne. Isto tako biramo hoćemo li se pokloniti i prepustiti Bogu, hoćemo li biti obnovljeni.

Kako bi se Božja obnova u nama nastanila, mi joj samo trebamo napraviti mjesta u sebi, što znači smanjiti vlastite sile, ograničenja i borbe. I to neka bude prvo što ćemo učiniti novo – dati prostora Bogu u svom životu, jedinoj snazi koja uistinu ima milost obnavljanja. Krenimo u sve novo “ne silom niti snagom, već Duhom Božjim.” (usp. Zah 4,6)

Odričem se svih svojih želja i planova

Ma koliko god možda naše želje pružale nadu, planovi sigurnost, a ciljevi pokazivali našu zrelost, u osobnom ostvarenju nam mogu napraviti puno više štete nego koristi. To nam jesu alati kojima ćemo možda samo privremeno unositi sklad u svoj život, no u njima se kriju opasnosti. Pretjerano držanje uz postavljene ciljeve i planove nužno nas ograničava i sužava pogled na život. Previše želja nas guši i njima si unaprijed postavljamo uvjete po kojima ćemo mjeriti vlastitu uspješnost, pa se lako razočaravamo. Život je puno ljepši uz manje grčevitih planova, predodređenih ciljeva i uvjeta za sreću koje si namećemo.

Istinski se ostvaruje osluškivanjem poticaja Duha, kada spremnog, slobodnog i otvorenog srca nastojimo ostati na putu Providnosti. Naša radost ne bi smjela biti uvjetovana, već samo usmjerena. Odgovaramo za svoj život i odabire u njemu, ali ako imamo sklad našeg Duha (prebivanjem u Bogu), ostvarujemo i sklad po svemu što činimo. “Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!” (2 Kor 5,17) Zapravo je najvrjedniji čin življenja prebivati u Bogu. To omogućuje da se obnavljamo u istini, slobodi, radosti i ljubavi, da činimo sve novo.

Na dodiru ljubavi

Dodir ljubavi mijenja. Ljubav je ona esencija koju čovjek najviše treba i uz koju se osjeća istinski živim. Da bismo se obnavljali, nužno se moramo obnavljati jedino kao bića ljubavi. Jer što god smo ikada i htjeli novo, zapravo smo htjeli neku novu šansu ljubavi, novo izdanje miline koju ljubav daje. I zato ne štedimo u njezinu prepoznavanju, ni pružanju. Umjesto kroz strah i oprez, obnovimo svoj pogled na ljubav kroz velikodušnost i hrabrost.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku[/facebook]

Odrecimo se svega sputavajućeg u sebi, kako bismo zadobili novi život. Obucimo se u nove ljude, po Bogu stvorene u pravednosti i svetosti istine (usp. Ef 4,24). Umanjimo sebe i vlastite zahtjeve, da bismo vidjeli i osjetili kako je divno postojati.

Dobili smo novu godinu i nove dane tj. nove prilike da sve učinimo novim. Kako ćemo na to odgovoriti? Hoćemo li ovoga puta uspjeti?

Sanja Martinović