O prizorima očajne djece i Djevici Mariji koju smo zaboravili, ali ona nas nije

Nekako gotovo u isto vrijeme u Europi su se desila dva događaja: jedan je napunio medijske naslovnice, izazvao golemu pozornost i komentare javnosti dok je drugi prošao gotovo pa nezamijećeno, više kao materijal za rubriku vjerovali ili ne. Naizgled su nepovezani, no kad se zagrebe ispod površine mogu se otkriti čvrste poveznice i može se reći da jedan upućuje na drugoga.

Svi smo svjedoci velike izbjegličke krize koja potresa Stari kontinent. Nespretno i nesretno vođena politika vodećih svjetskih sila, politika koju nisu vodile želja za uspostavom boljeg i pravednijeg društva u svakom kutku kugle zemaljske već isključivo utrka za što većom količinom kontrole, moći i profita prelama se preko leđa običnog malog čovjeka i rezultira u konačnici dubokom podjelom i mržnjom dva suštinski tako različita svijeta: zapada i istoka. Posljedica su tisuće ljudi koje ostavljaju svoje domove, sigurnost poznatog i društveno-kulturne okolnosti na kakve su navikli i s jednom torbom odlaze u njima nepoznata mjesta no ipak mjesta koja nude nagovještaj mira i odsutnost neposredne životne ugroženosti. Oni ne znaju što ih čeka jednom kad prijeđu morsku i kopnenu granicu koju su odredili prijeći jer se istok i zapad već neko vrijeme gledaju preko nišana. Što zbog vjerskog ekstremizma koji se posljednjih godina rasplamsao na istoku, ideologije mržnje koja gazi sve pred sobom u svrhu ostvarivanja vlastitih ciljeva, a što i zbog licemjerja zapada kojemu su puna usta ljudskih prava sve dok se to odnosi samo na njihovo vlastito dvorište.

Istina je: Europa se ovih ljudi boji i Europa ove ljude ustvari ne želi.

Kako je ljudska savjest prilično nezgodna stvar tako ćemo činjenicu da smo spremni okrenuti leđa nečijoj bijedi i potrebi opravdati sa zlim namjerama došljaka, njihove želje da pod krinkom izbjeglištva pokore i islamiziraju kršćansku Europu i uopće nesposobnosti i nedostatka želje da se integriraju i prihvate naš način života. Koliko su ljudi u tome daleko spremni ići i u kojoj mjeri pritom gube sposobnost zdravorazumskog rasuđivanja i racionalne kritičnosti također je tema za sebe.

Budimo iskreni do kraja: u kontekstu svjetskih događanja kojima svjedočimo posljednjih godina ove optužbe i bojazni ne izgledaju tek kao puka teorija zavjere. Zapad se opekao na islam i sad puše i na hladno. Međutim, pitanje svih pitanja bilo bi smijemo li mi kršćani, i kad smo svjesni rizika i opasnosti koje preuzimamo, svjesno zanemariti temeljne evanđeoske vrijednosti ljubavi, praštanja i milosrđa?

Mislim da odgovor znate i sami.

Možda prikladnije nego ikad zvuči dio govora nezaboravne svete Majke Terezije, govora koji je izrekla prilikom preuzimanje Nobelove nagrade za mir. Govor je to u kojem se svetica nije nastojala svidjeti ili pak kalkulirati, već ostati vjerna Evanđelju:

„I da bi bio siguran da razumijemo ono što trebamo činiti, u času svoje smrti, On je rekao da će se nama suditi po onome što smo bili prema siromašnima, gladnima, golima i onima bez domovine. On je sam sebe učinio gladnim, golim i bez domovine, gladnim – ne kruha nego ljubavi; golim – ne samo bez i jednog komada odjeće nego bez ljudskog dostojanstva; bez domovine – ne samo jer nije imao doma, nego jer je bio zaboravljen, ni za koga vrijedan. I rekao je: “Ono što ste učinili mom i najmanjem bratu, meni ste učinili.”

Mi si ne bismo ni trebali ni smjeli postaviti pitanje hoćemo li pomoći ovim ljudima. Nismo si postavljali to pitanje ni 1992. kada je naša mala zemlja zbrinula 800 000 ratnih izbjeglica. Nije na nama da ih zlobno prebrojavamo, mjerkamo njihov izgled ili odjeću, prosuđujemo što su ili nisu trebali učiniti dok istovremeno velikom većinom niti znamo, niti želimo znati i razumjeti što se točno događa u njihovim zemljama i koji su osobni razlozi te ljude natjerali u bijeg. Na nama je da im pomognemo Ljudski, bez kalkuliranja i figa u džepu. Otvoreno je pitanje na koji način, koliko dugo, trebalo bi stremiti rješenju da se ti ljudi u konačnici i vrate u svoje domove i istovremeno voditi računa i o sigurnosti domaćina jer znamo da je ova situacija plodno tlo za ubacivanje i onih koji nisu tek puki prognanici i koji služe ideologiji koja svima nama ledi krv u žilama. No oni nisu i ne mogu biti dovoljan razlog da izgubimo svoju ljudskost. Po čemu smo onda i mi drugačiji?

Kad već spominjem gubitak, ne mogu se ne osvrnuti na dosta raširenu bojazan da će Europa u konačnici izgubiti svoj kršćanski identitet. Možemo mi kriviti islam i pridošlice koliko hoćemo no činjenica je da će oni teško okaljati dvorište koje smo mi već sami dobrano uprljali. Bojim se da nam ni zidovi do neba neće ovdje pomoći. Zatvorit ćemo granice, baciti suzavac, upotrijebiti pendrek, ignorirati najslabije, sve u plemenitom nastojanju da zaštitimo naš način života. Što to mi točno štitimo? Ubijanje nerođenih i dodatno iživljavanje s tim malim izmučenim tijelima, neimanje djece, teški hedonizam, razaranje obitelji, glorificiranje homoseksualnosti i homoseksualnog roditeljstva… popis onoga što tako ljubomorno čuvamo podugačak je i ne vrijedi sve ni nabrajati. Onoga trenutka kad se Europa vrati svojim korijenima koji su je u konačnici i učinili pojmom kakav ona jest smanjit će se bojazan da će „naš“ način života nestati. Ne da neće nestati nego bi ponovno mogla biti mjesto koje širi istinu Evanđelja svijetom. No ovakva kakva je danas, teško. Odgovornost leži na svima nama.

Vraćam se na događaj s početka teksta. Onaj koji je protekao gotovo pa nezamijećeno. Prije par tjedana u Španjolskoj je izbio požar. Ništa čudno za ovo doba godine, požari takvih razmjera i nisu nekakva vijest. Gorjela je vojna baza El Goloso nedaleko od Madrida. Požar je izmaknuo nadzoru i dobrano uništio okolnu vegetaciju. Tamo gdje je vatra bila najžešća nije ostao ni centimetar kvadratni neizgorenog područja. No dobro, gotovo da nije ostao. Usred jednog potpuno izgorjelog prostora ostao je vatrom potpuno netaknut travnati otok s cvijećem usred kojeg stoji kip Gospe Lurdske. Nekadašnja Europa taj kip je koristila na vojnim procesijama i proslavama. Današnja Europa taj kip je zaboravila i ostao je nepotreban i zaboravljen, zarastao u raslinje.

Kako vidimo, iako smo mi nju zaboravili, Djevica ipak nije zaboravila nas. Nama je pak bila potrebna vatra da je ponovno ugledamo kako stoji ruku sklopljenih u molitvi nad malenim sačuvanim otokom oko nje i gledajući to ne možemo se ne zapitati je li taj malecni zeleni otok personifikacija same Europe ogrezle u dekadenciju i samodostatnost. Europe koja misli da čovjek može ovladati poviješću samo vlastitom snagom, no u stvarnosti Europe koju može izbrisati jedna obična vatra. Možda je vrijeme da se zapitamo stoje li naše noge na ovom zelenom otoku? Držimo li se rukama i nogama one evanđeoske ljudskosti?

Ako se današnja Europa unatoč svemu ipak boji sirijskih izbjeglica zbog straha od gubitka kršćanskog identiteta pred muslimanskom najezdom, straha ne bi trebalo biti – prizor gladne, izmoždene i očajne djece efikasno rješava i taj problem: ne može se izgubiti ono što se ustvari ne posjeduje.

Nikolina Nakić | Bitno.net