New age Anite Moorjani i kršćanstvo Jeana Vaniera ili Zašto nas spašava jedino zapovijed ljubavi prema bližnjemu

Nedavno sam nekako u isto vrijeme naišla na dvije vijesti koje prividno nemaju nikakve veze jedna s drugom. Jedna je dobila velik prostor u medijima a druga je prošla potpuno nezamijećeno. Ovdje ih stavljam u zajednički kontekst jer smatram da posjeduju isto izvorište, no pouke koje nam se nameću su u biti potpuno različite, gotovo suprotnog predznaka.

Ovog je mjeseca Zagreb posjetila Anita Moorjani, indijska autorica svjetskog bestselera „Ponovno rođena“. U knjizi autorica iznosi svoje iskustvo neposredne smrti („Near death experience“ – NDI) koje joj se dogodilo kada je u bolnicu primljena u terminalnoj fazi maligne bolesti (uznapredovali limfom). Pala je u komu i počeli su joj otkazivati organi. U tim trenucima Anita je, kako kaže, prešla na drugu stranu i vratila se kako bi podijelila s ljudima što je tamo naučila. Nakon što se vratila karcinom je u potpunosti nestao i nakon par tjedana otpuštena je kući kao zdrava žena.

Anitino iskustvo izazvalo je golemu pažnju svjetske javnosti i u tome ni hrvatski čitatelji nisu bili iznimka. Što je ona doživjela?

Ovo su njezine riječi: „Najčudnija stvar je što sam prvi put u svom životu osjetila nevjerojatan osjećaj bezuvjetne ljubavi, daleko moćnije od ikakve ljubavi što sam je osjetila u fizičkom životu. Bila sam voljena samo zato što postojim.“ Nadalje, ističe kako je susrela, kako ona kaže „esenciju“ svog oca i dobre prijateljice koji su već bili pokojni i od njih također primila samo čistu ljubav.

Što se tiče pouke koju je izvukla i koju želi prenijeti što većem broju ljudi – iz tog razloga nastala je i knjiga – dolazimo do duboko problematičnog dijela u kojem se ustvari krije i odgovor zašto je čitateljstvo u tolikoj mjeri prihvatilo Anitin „poučak“.

Osnovno obilježje Anitine poruke je potpuna sebecentričnost i sebeostvarenje. Najvažnije je, kako ona kaže, naučiti voljeti sebe i ugađati sebi i ta će činjenica iznivelirati i naše odnose s drugim ljudima i na kraju krajeva stvoriti ravnotežu u našem organizmu što onda rezultira i tjelesnim zdravljem.

„Ako zaista volite sebe, cijela gomila vaših problema i trzavica u životima bila bi riješena i zaliječena“ jedna je od mudrosti koja neobično podsjeća na još jednog New age uspješnika (vjerujem da ste do sada zaključili da je ovo tipični izdanak danas vrlo dominantne i općeprihvaćene New age filozofije i duhovnosti) Paula Coelha koji u svojem vrlo uspješnom djelu Alkemičar kaže: „Kad nešto doista želiš, cijeli će se svijet urotiti da to doista i dobiješ“. Drugim riječima, uzdaj se u se i u svoje kljuse, voli sebe, misli pozitivno i imati ćeš sve: sreću, zdravlje i novac. Naš Raj ustvari moguće je stvoriti na zemlji.

Sličnost Anite Moorjani i Paula Coelha veća je nego što se na prvi pogled čini i upravo u tome leži odgovor na pitanje u čemu je tajna njihove uspješnosti i masovnog prijema kod publike.

Anita je osjetila bezuvjetnu ljubav i prisustvo opće nadnaravne Energije koja tu ljubav odašilje. Cijela ta tvrdnja u samom je startu prilično pogrešna jer ljubav prvenstveno odašilje osoba, a ne Energija, no Aniti je to bilo dovoljno dobro objašnjenje. Dovelo ju je to do zaključka kako nije uopće bitno kojoj religiji pripadamo jer su religije ionako stvorili ljudi, mi smo tek bića koja su bezuvjetno i potpuno voljena od vrhunaravne Energije ljubavi. Sličnost s Coelhom nameće se sama po sebi. Coelho nam u Alkemičaru sugerira kako put samoostvarenja i sreće pokazuje u pravcu egipatskih piramida gdje se nalazi ploča na kojoj je prema legendi zapisana sva mudrost svijeta a iz koje su se kasnije razvile razne religije i filozofije koje su u biti iskonstruirali ljudi.

Danas je ta ideja popularnija i raširenija nego što se čini. I sam Coelho je zahvaljujući njoj postao UNESCO-ov savjetnik za međunarodni dijalog i zbližavatelj različitih kultura i nameće nam se kao primjer osobe koja se “uzdigla“ iznad osobnog, pa makar i nominalnog katoličanstva.

U kojoj je mjeri takvo razmišljanje danas poželjno i općeprihvaćeno svjedoči i činjenica da je u zemlji s 86 posto katolika sasvim normalno da se na bocama našeg najprodavanijeg brenda vode tiskaju poruke Paula Coelha. Svojedobno sam se znala šaliti na tu temu ističući da je marketing te firme, ako su već htjeli učiniti reklamni štos takve vrste, bolje mogao iskoristiti meni beskrajno humoristične i kod nas također prilično popularne alanfordizme. Činilo mi se većim štosom na bocama pronaći komične poruke tipa: Ako kaniš pobijediti ne smiješ izgubiti, ili pak Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo od sladunjavih poruka tipa „Kada sam oduševljen životom tada znam da sam blizu vlastite sudbine“ koje u najboljoj selfhelp maniri riskiraju da tekućinu bez boje, okusa i mirisa pretvore u šećernu vodicu.

S vremenom mi je prestalo biti smiješno jer sam shvatila da smo i na našoj hrvatskoj razini kapitulirali pred svjetskom pošasti koja u sebi sadrži taman dovoljno duhovnosti a da joj se Novi ateizam ne naruga (tako nešto ipak je, budimo iskreni, u najvećoj mjeri rezervirano za katoličanstvo!) i taman dovoljno naznake mogućnosti da ćemo se osjećati bolje i zdravije kao gospodari vlastite sudbine ako ćemo poštovati postulate ovog Novog doba. Shvatila sam da takve poruke danas imaju puno bolju prođu od dobrog starog humora.

Gotovo pa istovremeno mogli smo naići na jednu sasvim drugačiju vijest. Ona se nije našla u mainstream medijima jer u sebi sadrži preveliku dozu katoličanstva s jedne, i bolesti i nesreće s druge strane a da bi ikome bila zanimljiva. Takve stvari danas naprosto ne drže vodu (ili ne prodaju vodu, da budemo skroz precizni!). Dakle, kanadski teolog i humanitarac Jean Vanier postao je dobitnik ugledne nagrade Templeton kao osnivač mreže domova u kojima žive osobe s intelektualnim poteškoćama (njih 137 na 5 kontinenata), te kao jedan od osnivača udruge Vjera i svjetlo, zajednice koja podupire i pomaže osobe s intelektualnim poteškoćama i njihove obitelji. (Više o njemu možete pročitati OVDJE, op. ur.)

Taj čovjek velikog srca naprosto izgleda nije dovoljno zanimljiv da bi prodavao novine, njegov fascinantan životopis nije se nekako nametnuo kao vrijedan pozornosti, iako sve činjenice govore baš suprotno. On je nakon jednog posjeta instituciji koju je kasnije nazvao kao „skladište ljudske bijede“ duboko u sebi osjetio poziv da stvori mjesto gdje osobe s poteškoćama neće biti bačene u stranu i ismijane, već će dostojanstveno živjeti i raditi u zajednici koju bi sačinjavale i osobe koje poteškoća nemaju. U mnogočemu je taj veliki čovjek bio ispred svog vremena, prije svega u dubokom poštovanju prema osobama s poteškoćama i njihovim ljudskim pravima ali i prema programu integracije sa zdravima koja se danas predočava kao cilj kojemu stremimo kao društvo. Jean Vanier bio je jedan od ljudi koji su upalili luč i utabali put, no rijetki su oni koji znaju njegovo ime.

Zašto ga danas spominjem? Zato što je on dao odgovor na pitanje na kojem cijela “Moorjani – Coelho koncepcija” u biti – pada na ispitu.

Što kad se susretnemo s patnjom? Što kad nam život ne podijeli dobre karte? Što ako jednostavno ne posjedujemo talente ili ako baš hoćete i sreću pa se svijet na kraju ne uroti i mi na kraju ne dobijemo ono što najviše želimo? Što ako ne dobijemo sedmicu na lotu, ako ne možemo vratiti zdravlje i ne možemo na kraju priče stvoriti sebi Raj na zemlji? Što ako sva ljubav prema sebi ne urodi plodom, a najčešće ne urodi jer je ta istina naprosto šuplja, stvoreni smo kao društveno biće usmjereno i na – druge? Kaže Anita: u redu je biti tužan. Jest u redu je, ali kako ne ostati tužan, gdje pronaći onu istinsku radost?

Tada se ipak okrećemo prema jednoj drugoj istini, onoj koju nam svojim životom i djelima poput svjetionika pokazuje Jean Vanier: u naša srca Bog je stavio otajstvo ljubavi prema bližnjemu i jedino ona ima onu istinsku moć mijenjati naše živote, jer pomaganjem drugima ustvari pomažeš i sebi.

Jedino zapovijed ljubavi daje odgovor i obećanje kad nam se učini da svijet nije onakav kakav bi trebao biti. Kad bi ta poruka, Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe, nalazila sebi mjesto na bocama vode, terminalima, jumbo plakatima i reklamama, kad bi ona učinila da svako malo zastanemo i promislimo o tome činimo li tako i živimo li zaista tako, ne bi nam se mogla dogoditi pogrešna, šuplja i u krajnjoj liniji opasna filozofija koju nam danas uspješno prodaje i podastire svijet. Ako bi se slučajno i dogodila, odmah bismo je raskrinkali kao ono što ona u stvari jest: šarena i šuplja laž. Jer, mi smo stvoreni da znamo za bolje.

Nikolina Nakić | Bitno.net