Kažu da vrijeme leti. Kažu da vlada neviđena trka i da nitko više ništa ne stiže. Kažu da se više nema ni toga vremena koje leti. Kažu da je vrijeme uglavnom u prošlom vremenu i da ga nikako nema dovoljno i da je glavni izgovor za mnoge to da nemaju vremena. Kažu da je nekad prije bilo toga vremena na pretek. Kažu da u Africi ima još uvijek tog vremena. Nemaju sate i ne mare više koliko je sati, ali imaju vremena. Nije valjda da ćemo se morati preseliti svi u Afriku ili barem otići na neki safari kako bismo vidjeli kako izgleda to vrijeme. Još malo pa ćemo učiti u nekim udžbenicima (ako budemo imali vremena za to) kako je nekad bilo vremena koje se trošilo na najbliže prijatelje, na curu, na dečka, na djecu, na hobije… Danas se vrijeme troši, a nismo previše ni sigurni u što ga trošimo…

A to je, zapravo, đavolska zamka. Da vrijeme prolazi, a ti ne znaš ni kako ni zašto si ga potrošio. Jednostavno, vrijeme je prošlo. Život je prošao. Mnoge životne faze su prošle, ali kao da ja nisam tamo sudjelovao. Kao da se to događalo bez mene. Dok sam se ja bavio sporednim stvarima, komunistima, partizanima, ustašama, tisuću sedamsto i nekom, sedamsto i nekom, tisuću devetsto i nekom godinom dok je moja trenutna godina i moj trenutni dan prolazio… A nisam ga dobro proživio. Nisam radio ni ono što volim niti ono što moram. Jednostavno, ubijao sam vrijeme. Svjesno ili nesvjesno. Ali ubijao sam ga. I više ga nemam. Previše je dana kojih se uopće ne sjećam. Previše je slobodnih trenutaka koje sam proveo s neznancima s kojima sam pričao o potpuno nebitnim stvarima. Previše sam vremena radio totalno nebitne stvari, čitao totalno nebitne i nevažne knjige, gledao totalno nebitne i nevažne serije i filmove… A život prolazio i prolazi…

Srećom, ako ovo čitaš, živ si. A i ja dok ovo pišem. A to znači da nije kasno. Nije kasno trznuti se i početi razmišljati što napraviti s današnjim danom. I idućim danom. Razmotriti jesu li stvari i obveze koje sam sam sebi nametnuo nešto što ja volim raditi ili nešto što moram (od)raditi. I ta dva razloga su sasvim ok. No, ako je neki treći razlog u pitanju – pa zašto to onda radiš? Nešto ne voliš raditi i ne moraš to raditi – a ipak radiš. Zašto, bola’? Zašto?

Kupi sebi kilogram vremena i otiđi negdje i učini nešto lijepo za sebe. To nije sebičnost. To je mariti, brinuti i voljeti samoga sebe. Pa čak i brinuti za vlastito zdravlje. Psihičko i fizičko. Netko ili nešto te živcira, a tu ne moraš i ne trebaš biti. Odmakni se. Pronađi svoj kutak. Potraži svoj mir. Pronađi vremena za sebe. Pronađi vremena za one ljude koji su ti bitni. Jer ako nemaš vremena za te ljude, onda ti oni nisu ni bitni. Pronađi način kako ćeš im kazati i pokazati da ih voliš, da ti je stalo do njih. Potrudi se oko onih ljudi koje voliš. Potrudi se i oko sebe. Nemoj sebe zaboraviti. Voli i sebe. Ako si ti zdrav, naspavan, odmoran, radostan, bit će ljepše i ugodnije ljudima oko tebe.

Vrijeme je ključna stvar. A nema ga bezgranično mnogo. Ima ga tek onoliko koliko je potrebno. Ako ga dobro iskoristimo. Ne boj se reći da ti se nešto ne da, da ti se nešto ne sviđa, da u nečemu ne uživaš. I pokušaj to drugima ne nametati. Živi svoj život. Još ako tvoj život ima smisao, poticaj i ohrabrenje u Životu… Uživaj u životu. Sam život je blagoslov. Nemoj ga pretvarati u prokletstvo. Ni za sebe ni za druge oko sebe…

fra Željko Barbarić | Bitno.net