Kako sam šetala Poljskom stopama sv. Ivana Pavla II.

Od 19. do 27. lipnja Ured za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije organizirao je hodočašće u Poljsku. Putovanje je zamišljeno pod geslom „Stopama sv. Ivana Pavla II.“ – praćenjem mjesta koja su na bilo koji način vezana za život najdražeg Pape i omiljenog sveca htjelo se zahvaliti Ivanu Pavlu za sva dobra koja nam je učinio i kao narodu i na onoj osobnoj razini – a dotaknuo je na taj način baš svakoga od nas – ali i doživjeti pravu i kvalitetnu duhovnu obnovu, trenutak spokoja i poniranja u sebe toliko nam i nasušno potrebnih u ubrzanim i stresnim svakodnevicama koje su istinski gutači naših duša.

Zaista, mogu bez problema ustvrditi da su sva ona čarobna mjesta povezana s papom Wojtylom istinski milovala i grijala duše hrvatskih hodočasnika utvrđujući još jednom istinu o povezanosti široke slavenske duše, od Jadrana do Visle.

Radosno smo upoznavali Poljsku znatiželjno zavirujući u njene skrovite kutke; u svakom trenutku se klanjajući križu i s ljubavlju pjevajući Mariji – Krolowa Polski, s istim žarom baš kao što i našu Rajsku Djevu zovemo kraljicom. Maryja Krolowa Polski – Marija Kraljica Hrvata. Jednako je volimo, jednako joj se utječemo!

Kako smo slijedili stope Ivana Pavla i mjesta koja smo obišli bila su, uz neke iznimke koje nikako ne bi valjalo propustiti, mjesta koja je on dotakao i koja su dotakla njega. Redom, obišli smo Krakov (kod sv. Faustine u svetištu Milosrdnog Isusa, kao i svetište sv. Ivana Pavla), spustili smo se 135 metara ispod zemlje u Wieliczki, ogromnom rudniku soli koji je čudo ljudske umješnosti i pokoravanja prirode. Koračali smo zelenim stazama marijanskog svetišta Kalwaria Zebrzydowska, upravo onima gdje je maleni Karol upirao svoj djetinji pogled pun ljubavi prema Majčici, šetali Wadowicama, rodnim mjestom dragog sveca, slaveći svetu misu u crkvi gdje je kršten i još ga bolje upoznavajući u muzeju uređenom u rodnoj mu kući. Nakon što nas je duboko potreslo iskonsko zlo Auschwitza (a u kojem smo se na poseban način spomenuli sv. Maksimilijana Kolbea) dolazimo do mjesta koje je njegova sušta suprotnost, neću pogriješiti ako ga nazovem samom dušom i srcem ove divne zemlje: svetište Częstochowa.

Klečati pred čudotvornom ikonom Gospe, stopiti se u zajedničkoj molitvi s drugim narodima (upravo je bilo u tijeku nacionalno hodočašće Mađara Gospi Częstochowskoj), u toj kakofoniji glasova i molitvi biti toliko različiti a u biti jedinstveni – bilo je zaista posebno iskustvo. Treba reći da smo se u tom svetištu i na poseban način osjećali kao kod kuće jer upravo tamo živi svećenik koji nam je bio duhovni vođa; pater Mihovil Filipović. Kao što tako rado ističe njegova montfortantska duhovnost, tih smo dana Gospi često govorili: Totus Tuus. Tota Tua. Potpuno. Do kraja.

Teška srca smo otišli, no još je bilo toliko toga za vidjeti. Prijestolnica Varšava, te još jedno posebno mjesto: Niepokalanow – Grad Bezgrješne koji je osnovao sv. Maksimilijan Kolbe. Bila je to dobra prigoda da još bolje upoznamo tog divnog katoličkog sveca kojeg je kanonizirao – a tko drugi nego Ivan Pavao II. Kolbeovo djelo, njegova svetost i žrtva neobično su snažno odjeknuli u našim srcima. Dvije krune koje mu je još kao dječaku pružila Gospa – bijela kruna svetosti i čistoće i crvena kruna mučeništva – on je odabrao obje – snažan su poziv i današnjim kršćanima, današnjim katolicima da se ne boje glasno izreći svoj DA.

Put nas je dalje odveo u poljsko nacionalno svetište Lichen, monumentalni zapanjujući kompleks koji zaslužuje naziv „mali Vatikan“, jer su Poljaci zaista dali sve od sebe da načine zdanje koje će odražavati i njihovu nepokolebljivu vjeru s jedne strane, ali i domoljublje i nacionalni ponos s druge. Tu bismo se i mi mogli na njih ugledati.

Ovo hodočašće bilo je prije svega hodočašće obitelji. Divno je bilo promatrati roditelje i djecu kako zajedno prigibaju koljena pred svetinjama, kako odrasli svojim primjerom pokazuju djeci kako se vjera živi i koje vrijednosti moraju dalje nositi sa sobom u život. Također su si hrvatski katolici upoznajući i promatrajući poljski katolički identitet mogli još jednom snažno osvijestiti koje su stvarne vrijednosti za koje se valja boriti i u kojima treba ustrajati.

Kako je istaknuo budimpeštanski kardinal na večernjem apelu kod Gospe u Częstochowu, obitelj je temelj s kojim i po kojem udovi naše Crkve prkose svijetu danas. Pravi zaglavni kamen. Nekad se čini da potresi turbulentnog svijeta i njegovih preokrenutih vrijednosti ljuljaju i samu stijenu, no ako nas je ovo hodočašće ičemu naučilo onda je to da ustrajemo u obrani svojih obitelji, jer s obitelji i iz nje sve počinje, baš kao iz Svete obitelji nekad. Ona je jezgra čije granice štite plan koji je Bog zamislio za ljudski rod – plan i put spasenja.

Hodajući ovih dana stopama Poljaka Wojtyle koji nas je nebrojeno puta podučavao upravo tim istinama shvatila sam da imamo milost kročiti već utabanom stazom. Iz koje je, sve dok nam je pogled usmjeren prema gore, ma koliko nas svijet uvjeravao u suprotno, u biti jako teško zalutati. Naše su stope, jednostavno, sigurne u njegovima.

Nikolina Nakić | Bitno.net