Ne tako davno, a ni tako skoro, gledala sam jedan crtani film. Ključna misao crtanog filma bila je da smo svi jedno. «Nitko nije sam. Svi smo mi poput lišća na stablu. Svako je različit, ali smo svi dio tog stabla i na tom smo stablu povezani», rekao je u jednom trenutku lik iz crtanog. Kada je sugovornica rekla da to u njenom slučaju nije tako i da je ona sama, ponovno se moglo čuti riječi: «Nitko nije sam!» O vjerskoj dimenziji crtanog ne mogu donositi sud, no mogu reći da je poruka možda i više kršćanska nego su režiseri i producenti crtanog to željeli. No, u čemu je stvar? Što je to tako dobro u tim rečenicama i kako to uskladiti s individualnošću i jedinstvenošću svakog pojedinca?!

Kad sam ovih dana malo više dizala pogled k raspelu, u jednom trenutku sam doživjela da je svaki dio Isusova bića Istina. Da je problem Njegovih suvremenika s Njim bio upravo zbog istine koju oni nisu mogli prihvatiti. Mi smo ljudi često, vrlo često i previše okrenuti ka degradiranju i pravljenju razlike, bilo da je razlika u bogatstvu, naobrazbi, položaju, utjecaju ili nečem drugom, što je također nebitno. Kao takvi, nalik smo farizejima koji nisu mogli podnijeti da je netko iznad njih, nalik smo saducejima koji nisu mogli podnijeti da je netko pametniji od njih. I ponovno započinjem rečenicu: kao takvi, tako smo daleko od posljednje Isusove želje, od jedinstva, od punine istine! Opet ta istina! Pa što je to ta (I)istina?! Ako je Isus Istina, jesam li i ja u toj istini ako ne lažem? Ili je riječ o sasvim nečem drugom, nečem puno dubljem od običnih riječi i titula?

Sve skupa, sad ovdje napisano, djeluje nepovezano i pitaš se vjerojatno što ‘ova’ uopće želi reći?!

Kako bih pojasnila, navest ću treću priču: u knjizi «Pisma starijeg đavla mlađemu», ako čitate u cjelini i između redaka, možete zamijetiti da je u i oko svega u knjizi riječ o nejedinstvu kao sredstvu uništenja čovjekova jedinstva i bliskosti s Bogom i drugima. Jedinstvo je zapravo ključ kojim se pobjeđuje zlo, način da se «opstane» u dobru. To jedinstvo ne znači ne biti jedinstven, niti ne biti svoj, razmišljati svojom glavom. To jedinstvo znači biti u istini sa sobom, svjestan sebe, posve prihvaćati sebe i kao takav se ugrađivati u ono čemu teži cijelo tvoje biće: u zajedništvo s (D)drugim!

Ideali života po evanđelju duboko sežu u jedinstvo, odnosno zajedništvo. Zajedništvo pritom ne izostavlja individue koje čine to zajedništvo. U zajednici, u tom jedinstvu – svatko se osjeća sigurnim i uvaženim. Nema većih ili manjih, boljih ili gorih – ima, ali to ne stvara razlike nego bogatstvo. Kad bismo mi vjernici doista, ali zbilja živjeli u istim ciljevima i mislima, kao različiti udovi jednoga Tijela – Krista, ne bismo se rasuli u nevidljive tragove crkava, radnih mjesta, društva… kao jedno, išli bismo za onim što je Isus želio – naviještati svojim zajedništvom i istomišljeništvom da je predivno biti Kristov, biti svjestan svoje ljudskosti, ali uz Čovjekoljubitelja. Tada nema mjesta u nama za mlakost, tugu, depresiju, jad ili očaj, tada Bog postaje naša nada i jakost.

Sve što činim, ako ne činim poradi jedinstva, ako ne činim da ispunim Isusovu posljednju želju… ne činim sebi dobro, jer svaka moja stanica od mog rođenja, teži za jedinstvom u Onome koji me stvorio i onima koje je stavio na moj životni put. Ovo naravno zvuči vrlo utopijski i neostvarivo, ali samo zato što smo tako jako zagrizli u individualizam, hedonizam, egocentrizam i ostale izme. Jer da nije ostvarivo, Bog za nas to ne bi želio niti sam za to molio: «Da svi budu jedno kao što smo mi jedno da njihova radost bude potpuna.»

Zajedno smo jači – u življenju dobra, jačanju vjere, borbi protiv zloga i iskrivljenih vrijednosti i morala. Rastimo i molimo za JEDINSTVO.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.