Foto: Shutterstock

Znam da me voliš više nego ja to zaslužujem. Znam da mi daješ više nego ja to zaslužujem. Znam da Ti mene više želiš, nego ja Tebe. Voliš me više nego ja Tebe. Kad se samo sjetim koliko malo mislim na Tebe, koliko Ti se malo molim, koliko Ti malo vremena darujem… Svjestan sam da zaslužuješ mnogo više i svjestan sam koliko ti često darujem mrvice i ostatke ostataka… Pokrivaš te moje slabosti, pokrivaš moje nedostatke. Stavljaš ruku svaki dan iznova na moje rame i vodiš me. Svaki novi dan mi šapćeš u uho da gledam naprijed i da se ne osvrćem natrag. Jer tamo naprijed je ono kamo idem, a ne ono što ostalo iza mene.

Svaki dan iznova podižem kalež, čašu spasenja i zazivam Tvoje ime. Nemam drugog načina za pokazati ti zahvalnost. Što da učinim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje… Hvala Ti na toj mogućnosti. Ponekad malo više shvaćam nego inače što znači uopće doći do oltara i zazvati Tvoje ime. Hvala Ti na svakoj svetoj misi koju sam slavio i na onom silnom kruhu koji je po mojim rukama postao Tvoje Tijelo, a potom hrana mnogim dušama. Hvala Ti što mogu biti izabrani instrument u Tvojim rukama, sredstvo Tvoga milosrđa, osobito po sakramentu svete ispovijedi. Ne znam mogu li uopće biti svjestan što si učinio po meni u ove zadnje četiri godine otkad sam svećenik. Ne znam je li moj mozak uopće kadar procesuirati svu onu milost koja se prevali preko mene. Oprosti što nekad zaboravim odakle sva ta silna milost. Ona dolazi od Tebe, Ti si joj izvor, a ja nedostojni posrednik, nesavršeno sredstvo, glinena posuda koja je svako toliko na rubu pucanja. Oprosti što zaboravim da sam Tvoja posuda. Pa makar i glinena. Pa makar i napukla. Pa makar i neugledna, a počesto i nečista. Izvana i iznutra.

Hvala Ti što me vratiš k sebi kad se ja udaljim od Tebe. Iako mi je još uvijek, još od prve ispovijedi, neugodno ispovijedati moje grijehe, još mi je draže osjetiti Tvoju milost na vlastitoj koži. Osobito nakon onih velikih i dugih ispovijedanja pred velike blagdane. Baš se volim ispovjediti onako kad završim sa svima ostalima. Onda i mene zamiluješ, zagrliš i prihvatiš. Ponovno. I uvijek ostaje ta Tvoja veličina i moja malenost koja ponekad u svojoj oholosti poraste pa pomisli da je nešto. Hvala Ti što imaš strpljenja za mene. Hvala Ti što se boriš za mene i onda kad mi nije do borbe za samoga sebe. Ti nikad ne ostavljaš. Tebi je uvijek stalo. Ti baš voliš. Ti si ljubav. Oprosti za svaki trenutak kad nisam bio sličan Tebi ili, još gore, kad nisam ni mislio na Tebe, a činio stvari u Tvoje Ime.

Oprosti što nisam čest u klečanju. Jer dugujem Ti hvalu. Koliko sam samo puta osjetio da me čuvaš, pratiš i štitiš. Koliko si mi puta ponudio zaklon i zaštitu… Koliko puta sam osjetio da Ti djeluješ kroz mene, govoriš kroz mene, da mi daruješ misli, ideje, poticaje… Hvala Ti. Ne dopusti da se ikad odijelim od Tebe…

fra Željko Barbarić | Bitno.net