Dosada sam znala istinu o Isusu Kristu, barem mislim da sam znala. Znala sam da se rodio, živio, umro i uskrsnuo radi mene i mojih grijeha, kao i radi grijeha cijeloga čovječanstva. Znala sam da je radio kao drvodjelja i da je volio svoje roditelje, kao i da je tek u tridesetoj krenuo u javno naviještanje Božjega kraljevstva! Znala sam i to da je teško bio mučen; bičevan, pljuvan, čupan, odbacivan, psovan… i da je nekoliko puta padao pod drvetom koje je nosio na brdo zvano Lubanjsko, gdje je trebao biti pribijen na križ i ondje umrijeti. Znam i da je nakon tri dana uskrsnuo i da je i danas, sada i ovdje živ i da je u svakom trenutku, na svakom mjestu prisutan jer je On „Živi Bog“! Ali isto tako znam da danas ljudi također podnose razne nepravde i nose svoje križeve, da i danas obitelji tuguju ili se razaraju, da mnogi pate… iako je Isus sve to za nas podnio. Pa kako to?!

Iz osobnih i obiteljskih uvjeta i teškoća, spoznala sam prije nekoliko godina da su svi moji životni križevi tu s razlogom i da nisu iskaz Božje tiranije i nebrige, nego iskaz Božje želje za našom promjenom i preobrazbom kroz te križeve i teškoće. Neka pitanja: “Zašto?“, još uvijek mi nisu odgovorena, ali neka saznanja o Božjoj nemjerljivoj brizi za čovjeka mi je dovoljna da znam da NIKADA NE NAPUŠTA! I eto, ispričah vam ukratko sve što znam o Bogu i križevima, ali sve to mi nije bilo dovoljno da shvatim koliko se i dalje bojim križeva i teškoća. Kako to?!
Neki dan čula sam priču o jednoj obitelji koja je u problemima i situacija u kojoj su se našli utječe na cijelu obitelj. I makar „znam“ o križevima koliko znam, ja sam se u trenutku pronašla kako sažalijevam i puštam očaj da zavlada nad tom situacijom u mom srcu. I to nije bio kraj! Pod šestim časom (molitva časoslova oko podneva), kao i svakoga dana, imali smo ispit savjesti od 5 minuta. Svi smo šutjeli, ali u meni su misli radile punom parom. Prolazile su mi glavom misli o toj obitelji, o svemu tome što ih može snaći i kako se osjećaju. Počela sam nesvjesno uživljavati se u njihovu kožu i počela sam se pitati u toj „klik“ situaciji, što sve mene može koštati, radi čega sve i što sve mogu izgubiti, čega se sve odreći, kako se nekim stvarima prilagoditi… i u trenutku kada sam postajala nesigurna u tlo pod svojim nogama, prošla mi je glavom jedna misao: „Gospodine, bojim se križa!“

Ispit savjesti je prošao, ja sam predmolila, no misli su mi bile na toj misli koja mi je otkrila veliku istinu o meni! Bojim se križa! Život u samostanu nosi puno odricanja, svladavanja, usmjeravanja sebe, svoga tijela i uma na ono što još ne vidiš i ne osjetiš, a u što vjeruješ, ali isto tako zajedništvo nosi svoje lakoće, imaš oprano, skuhano, čisto… i sve što zaradiš ili zaslužiš kakvu mirovinu, ide u zajedničku kasu i ti ni ne osjetiš kako i koliko se za nešto potroši, pa te to može dovesti u neko stanje lake komotnosti jer ne moraš voditi brigu o tim ovozemnim brigama (osim sestara koje brinu za financije u zajednici) i upravo sam se ja pronašla u tom stanju s onom misli koju sam vam napisala maloprije: Bojim se križa, Gospodine! Nastavak mojih misli o tom mom strahu i toj mojoj istini doveo me do sljedećih redaka. Ne bojim se samo križa, bojim se trpljenja, bojim se umiranja sebi, onog iskonskog umiranja koje dolazi gubljenjem ega i predavanjem Bogu, bojim se onog križa koji mi donosi bol, onog križa koji od mene traži da smanjim svoje potrebe, svoje želje, svoje ideje. Bojim se onog križa koji mi nosi fizička oduzetost, društvena izoliranost ili oduzimanje sredstava kojima se služim… i žalosno je i tužno, ali to je moja istina! Moja egzistencijalna istina koja me priječi da Bogu doista nepridržajno, bezuvjetno i posve pripadam! Istina da se ja, koja sam član Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, bojim križa! I možda je to stvar naravi, neki će reći, ali upravo takav stav mene je godinama držao slijepom na tu moju istinu, jer ako je moja narav protivna križu, ja sam pozvan svoju narav tesati i oblikovati tjelesnim mrtvljenjem, pokorama, žrtvama, ne se samo predavati svojoj naravi iza koje se skrivam jer se bojim promijeniti!

I nije ovo samo neka moja ispovijest, nego vapaj u ime svih nas komotnih, samodostatnih i umišljenih koji mislimo da nešto znamo i možemo, da nešto posjedujemo i nečim vladamo. Ovo je poziv na neprestano propitivanje: Tko je za mene Krist? I je li za mene Kristov put samo onaj gdje je On u slavi, u masi koja ga voli i štuje s palminim granama, ili je on Bog koji je uzeo ljudsko tijelo, odrekao se svoje udobnosti na nebu, došao na tvrdu slamu, hladnu štalu, u skromnu kuću, živio kao radnik i umro kao najveći razbojnik radi mene!

Ovo je zapravo vapaj Bogu koji je sama „Raspeta ljubav“, Bogu koji moje srce može preobraziti i oblikovati, a prvi korak je da mi je otvorio oči na ono što i na čemu trebam raditi! Moj je Bog ljubavi i milosrđa, ali isto tako, On je Bog koji traži ne polovicu mene kojoj odgovara da ga slijedim, nego cijelog mene, s onim dijelom koji bježi od križa i koji želi ići linijom manjeg otpora! I ne bojim se osjećati kao na početku svoga putovanja za Isusom, ne bojim se, ovako posve dovedena u pitanje, reći Mu da ga i dalje želim za svoga spasitelja i središte svoga bića, ali se bojim sebe i svoga sljepila da misleći da ga slijedim, zapravo činim širok luk oko Njega, kojeg želim za središte svoga života i svoga bića! Stoga, Bože, koji si me stvorio, Duše, koji si me dobrano propuhao i moj Gospodine, na križu raspeti, smiluj se meni i cijelome svijetu!

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.