Pokojni fra Mato nam je predavao hrvatski u gimnaziji. Bila je i ta jedna zgoda (ili nezgoda) kad je većina učenika u razredu pokazala loše znanje. Osim jednoga. Nakon što je dao dobru ocjenu ovome što je pokazao dobro znanje iz gradiva, uputio je pogled prema ostalima i nagradio dotičnoga riječima: „Dijete ima obraza!“ Fra Mato je umro prije nekoliko dana. Imao sam osjećaj da nas voli. I da ima veliku volju naučiti nas novim stvarima te da mu to nije teško ni naporno. Radio je to s ljubavlju. Ovo dana pojačano ispovijedamo. I pokušavam učiti ponešto od fra Mate. S ljubavlju ispovijedati. Imati trajnu volju učiti nove stvari. I sebe i druge. Najprije sebe. Zato i gledam sebe kako dolazim na ispovijed. I vidim sebe među onima koji imaju loše znanje. Vidim sebe među onim „bezobraznima“, jer se opet iznova usuđujem pojaviti pred Božjim licem sa stvarima koje nisu ni za pričati, a kamoli za pohvaliti se. Donosim mu svoje grijehe i mane, propuste i slabosti, sve ono što me tišti i što me vuče zemlji, a sprječava u letu…

Ima onaj jedan psalam koji veli: „Lice tvoje tražim, Gospodine, ne skrivaj lica svojega od mene.“ Sad slušam taj isti psalam, te iste riječi, samo idu u drugom pravcu. Govori Gospodin. „Lice tvoje tražim, čovječe, dijete moje, ne skrivaj lice svoje od mene.“ Taj Bog u kojega ispovijedam vjeru je Bog Tražitelj. Traži moje lice čak i onda kad je bezobrazno, kad nema stida na njemu, kad mu je svejedno. Ja nikad ne prestajem biti bitan Bogu. On me nikad ne ostavlja. On me nikad ne zaboravlja. Traži moje lice u moru drugih lica u koja se ja pokušavam pretvoriti. Traži moje lice od kojega ja pokušavam pobjeći. Prepoznaje me među svim drugima. Poznaje me. On me načinio, zamislio, stvorio. I pomalo mi se smije. Ali onako zabrinuto. Jer vidi kako se pokušavam sakriti od Njega. Pobjeći od Njega. Vidi kako pokušavam zamesti tragove, kako me ne bi mogao pronaći. I gdje bih to se ja, zapravo, mogao sakriti od Njega…

U svetoj ispovijedi, tom dragocjenom sakramentu pomirenja, gledam se u ogledalo. Ali ne sam. Poput dva prijatelja stojimo zajedno pred tim ogledalom. S tim da je moje lice upravljeno zemlji. Moj pogled je oboren. Ali taj moj Prijatelj me zagrlio. I počinje proces pomirbe. Počinjem Mu opet pokazivati svoje lice. Onakvo kakvo je On zamislio. A što je bilo u međuvremenu? Moje lice je bilo izranjeno. Nagrđeno. Namrgođeno. Popljuvano. Ispresijecano i obilježeno ožiljcima. Prljavo. I zbog svega toga sam se stidio, nisam imao obraza pojaviti se pred Njim. I to, izgleda, najviše zbog sumnje. Zbog sumnje da me neće prepoznati. Da me zaboravio. Da smo se smrtno posvađali. Kako sam samo bio u krivu!

Moj grijeh je bježanje od Boga i kao nekakav pokušaj skrivanja. Možda i obmana. Unatoč svemu, Bog je spreman iznova zaboraviti na taj period vremena na koji nisam ponosan, poput onoga Milosrdnog oca koji je napravio feštu, slavlje za svoga sina koji se živ i zdrav vratio kući. Zaboravlja sve grijehe. Pere i umiva moje lice. Zaboravlja moj bezobrazluk. I djeluje tako uvjereno kad mi govori: „Idi i ne griješi više.“ I čini mi se da On jedini vjeruje u to da Ga neću opet iznevjeriti. I dalje me ima volju učiti novim stvarima i novim koracima. Ima strpljenja. Voli me. To je to. Voli me.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.