Europske nacije i njihov identitet

O europskim nacionalnim državama

Kako bi razumjeli što se događa na Bliskom istoku danas, moramo se osvrnuti na kraj Prvog svjetskog rata. Austro-Ugarska je bila uništena i na njezinim temeljima pojavile su se nacionalne države. Te nacionalne države, uključujući Austriju, Mađarsku, Rumunjsku i Čehoslovačku, nisu bile proizvoljne tvorevine. Njihove granice su odražavale već dugo postojeću podjelu po jeziku, religiji, kulturi i narodnosti. Iako se cijeli taj dogovor srušio nakon nekoliko desetljeća, to je djelomično bilo zbog uspona nacizma i komunizma koje su obje ideologije osvajanja.

Danas nacionalne države u središnjoj Europi shvaćamo zdravo za gotovo. One su uređeni politički entiteti s vladom izabranom od njezinih građana. Kad se Austro – Ugarska raspala, također se raspalo i Otomansko Carstvo čiji teritorij se prostirao cijelim Bliskim istokom i sjevernom Afrikom. Pobjednički saveznici podijelili su Otomansko Carstvo na male teritorijalne države, ali rijetko u kojoj se demokracija duže zadržala. Mnogima od njih vladali su određeni klanovi, sekte, obitelji ili vojska koji su, kao dans u Siriji, nasilno ugnjetavali svaku grupu koja je predstavljala prijetnju njihovoj vlasti. Ljudi često objašnjavaju relativno nepostojanje demokracije na Bliskom istoku time kako je regija podijeljena na teritorije u kojima ne postoji nikakva povezanost, a time ni privrženost naroda.

Izbor između religijske i nacionalne identifikacije

U nekim slučajevima je ta podjela djelovala. Ataturk, vojskovođa turske vojske, uspio je obraniti tursko govorno područje carstva i pretvoriti Tursku u modernu državu po europskom modelu. Drugdje, većina ljudi se identificira prvenstveno po religiji, a ne nacionalno. Hasan al Bana, osnivač Muslimanskog bratstva 1928., izjavio je da bi povezivanjem muslimana zajedno u jednu nadnacionalnu muslimansku državu tj. kalifat trebao biti prioritet. Rezultat nametanja nacionalnih granica ljudima koji sebe definiraju po religiji je kaos kojem smo svjedočili u Iraku gdje se suniti i šiiti bore za prevlast. Trenutno svjedočimo još većem kaosu u Siriji gdje manjinska islamska sekta Alaviti ima monopol otkad je na vlast došla obitelj Al Assad.

Za usporedbu, mi u Europi smo skloniji definirati se po nacijama. U svakom sukobu, nacija je ona koju treba obraniti, a ako je Bog odredio drugačije, onda je vrijeme da promijeni mišljenje. Takva ideja je bogohuljenje u islamu koji se temelji na vjerovanju da je Bog postavio vječni zakon, a na nama je da mu se podložimo. Riječ islam upravo to znači – podložnost. Sunitski islam je bio službena religija Otomanskog carstva i nijedan drugi oblik islama nije bio službeno priznat. Tolerancija je proširena na različite kršćanske sekte, zoroastrizam i židovstvo, ali službeno je carstvom vladalo šerijatsko pravo, sveto pravo islama, prošireno civilnim kodeksom i domaćim zakonima raznih dopuštenih sekti.

Ataturkova sekularizacija Turske

Ataturk je ukinuo sultanat i uspostavio novi građanski zakon koji se temeljio na europskom uzoru i sastavio je ustav koji je prerezao sve veze sa šerijatskim pravom. Zabranio je islamski način oblačenja, ukinuo poligamiju, uspostavio sekularni sistem obrazovanja i zapovjedio je odanost domovini Turskoj kao osnovnu dužnost svakog Turčina. U svakoj krizi, kad je lojalnost u pitanju, prvo se trebaš identificirati kao Turčin, a tek nakon toga kao musliman. Također je dozvolio prodaju alkohola tako da Turci mogu proslaviti svoj novi položaj. Ataturk je preobrazio Tursku u razmjerno otvorenu i naprednu državu koja je mogla ponosno stajati u modernom svijetu jer ju je osnovao kao naciju određenu jezikom i teritorijem, a ne određenu partijom ili vjerom. Univerzalno pravo glasa za oba spola je ozakonjeno 1933. i država nastavlja biti vođena zakonitim sistemom čiji autoritet proizlazi iz autoriteta ljudskog zakonodavstva, a ne više iz božanske objave.

Vojska kao zaštitnica sekularnog ustava

U isto vrijeme narod Turske je gotovo potpuno muslimanski i proživljava neizbježnu nostalgiju za čistim i lijepim načinom života predstavljenim u Kuranu. Stoga postoji napetost između sekularne države i vjerskih osjećaja građana. Ataturk je bio svjestan te napetosti i zato je proglasio vojsku zaštitnicom sekularnog ustava. Uveo je sekularni sistem obrazovanja za zapovjednike vojske što ih je automatski činilo protivnicima klerikalaca. Vojska je trebala biti odvjetnica napretka i modernizma koja će u srca naroda usaditi domoljublje iznad pobožnosti. Turska vojska se nekoliko puta umiješala kako bi podržala Ataturkovu viziju i tako je pokazala svoju ulogu zaštitnika. Umiješala se 1980. kad je Sovjetski Savez pokušao srušiti tursku demokraciju, a nacionalisti i ljevičari su se borili na ulicama.

Vojska je također pokazala svoju prisutnost nedavno, kada je vlada premijera Erdogana koraknula unazad prema starim islamskim vrijednostima. Erdoganova stranka za pravdu i razvoj je nominalno sekularna, ali on je čovjek naroda i iskreni musliman koji vjeruje da je Kuran nadahnut od Boga i jedini ispravni vodič čovjekova života. Nije zadovoljan ustavom koji patriotizam stavlja iznad pobožnosti i koji postavlja vojsku, a ne džamiju, kao zaštitnicu društvenog poretka. Veliki broj zapovjednika vojske optužio je za rušenje državnog poretka. Neki od njih su dobili kaznu doživotnog zatvora. Ta suđenja su doživljena kao lakrdija pravosuđa, ali oni koji to tvrde također bi mogli biti optuženi za rušenje poretka. Novinari koji se protive Erdoganovoj politici mogli bi završiti u zatvoru. Novine koje kritiziraju premijera suočavaju se s ogromnim porezima ili globama. A narodni protesti se guše bilo kakvom silom kojom je potrebno.

Ponovni pad Turske u islamsku radikalizaciju

U Turskoj postaje opasno biti opozicija. Turski slučaj nam jasno ilustrira kako demokracija, sloboda i ljudska prava nisu jedna stvar već tri. Erdogan ima mnoštvo sljedbenika, tri puta je pobijedio na izborima s priličnom većinom glasova, ali osnovne slobode koje uzimamo zdravo za gotovo su postale ugrožene, a ne unaprijeđene. Egipatski primjer je još bolji primjer. Muslimansko bratstvo je uvijek težilo postati masivan pokret s narodnom podrškom. Njezin najutjecajniji vođa Sayyid Qutb proglasio je cijelu ideju sekularne države bogohuljenjem, pokušajem da se uzurpira volja Božja sa zakonima koje su načinili samo ljudi. Qutba je ubio predsjednik Nasser koji je došao do moći pomoću vojnog udara i od tada su Muslimansko bratstvo i vojska protivnici.

Bratstvo je planiralo uvući se u narodnu vladu. Nedavno su pobijedili na izborima što im je dalo autoritet da preurede Egipat kao Islamsku republiku. Posteri kojima su mahali Morsijevi pobornici nisu zagovarali demokraciju niti ljudska prava. Na njima je pisalo, svi smo uz šerijat. Vojska je odgovorila NE, samo neki od nas su za šerijat.

Zašto moderna država ne može biti upravljana šerijatskim zakonom?

Dakle, zašto moderna država ne može biti upravljana šerijatskim zakonom? To je kontroverzno pitanje o kojem postoje različita učena mišljenja, a evo i mojega. Originalne škole islamističkog zakonodavstva koje su se pojavile u vrijeme vladavine proroka Muhameda u Medini, dozvolile su zakonodavcima da zakone prilagođavaju promjenljivim potrebama društva. Taj proces je izgleda završen u 8. st. kada je tada dominantna teološka škola proglasila da je sve važno već utemeljeno i nije potrebno ništa mijenjati.

Pokušavanje uvođenja šerijata danas je zapravo nametanje ljudima sistema prava načinjenog za vladavinu davno nestalog društva i time zatvaranja mogućnosti prilagodbe promjenljivim okolnostima ljudskog života. Hoću reći kako se sekularno pravo prilagođava, dok religijsko samo preživljava. Upravo zato jer se šerijat nije prilagodio, nitko zapravo ne zna što točno govori. Govori li kako treba preljubnike kamenovati na smrt? Neki kažu da, a neki kažu ne. Govori li kako je zabranjeno investirati novac da bi se ostvario profit? Neki kažu da, a neki kažu ne. Kad Bog stvara zakone, zakoni postaju misteriozni poput njega. Kad mi stvaramo zakone i stvaramo ih za svoje potrebe, možemo biti sigurni u njihovo značenje. No tada se javlja pitanje: tko smo to “MI”? Koji način definiranja riječi “MI” pomiruje demokratske izbore sa stvarnom opozicijom i individualnim pravima? To je po mom mišljenju najvažnije pitanje s kojim se susrećemo danas na zapadu. Važno je zato što mi također dajemo pogrešan odgovor.

O zajedničkom identitetu ili tko smo to ‘Mi’

O obitelji i tiraniji većine

Mnogi pisci su upozoravali na tiraniju većine. Mišljenje većine može biti pogrešno. Težnje većine mogu biti zle. Snaga većine može biti opasna. Postoji netko puno važniji od svjetine, a to je osoba koja se ne slaže s njom. Moramo zaštititi tu osobu jer ta osoba je ona koja postavlja pitanje koje većina ne želi čuti, a to je pitanje: Je li većina u pravu? Dok god opozicija nije zaštićena, vrata kroz koja razum ulazi u vladu ne postoje. Ali kako se opozicija zaštićuje? Što omogućava ljudima da se slažu ili ne slažu?

U obiteljima, ljudi se okupljaju kako bi raspravili o pitanjima koja ih se svih tiču. Pojavit će se različita mišljenja, savjeti će se sukobiti, bit će čak i podjela. Ipak, u sretnoj obitelji svi će prihvatiti konačnu odluku, čak i ako se ne slažu s njom, jer svima im je zajednički cilj ostati zajedno. Svim članovima je obitelj važnija od vlastitog mišljenja, zbog čije dobrobiti i budućnosti su se skupili da raspravljaju. Drugim riječima, obitelj je dio njihova identiteta. Ona ostaje postojana čak i kad se mišljenja njezinih članova razlikuju ili sukobljavaju. Zajednički identitet prihvaća neslaganje. To je ono što čini opoziciju i razumnu raspravu mogućom, što je osnova bilo kakvog oblika zajednice u kojem je kompromis, a ne diktatura, norma.

Jedan od razloga raspada bivše Jugoslavije

Isto vrijedi i u politici. Smatra se kako opozicija, sloboda izražavanja i vladavina kompromisa podrazumijevaju zajednički identitet. Mora postojati prvo lice množine tzv. ‘MI’ kako bi mnoštvo individualaca moglo ostati skupa, prihvaćajući različita mišljenja i težnje među njima, bez obzira na neslaganje. Religija proviđa takvo prvo lice množine također. Mogu se definirati kao kršćanin ili musliman i to bi mi moglo biti dovoljno kako bih se povezao sa svojim suvjernicima čak i kad se ne slažemo u svakodnevnim pitanjima. Ali kako sam razmotrio u prvom dijelu ovog teksta, takva vrsta prvog lica množine, ne prihvaća lako demokratsku politiku. Posebno ne prihvaća najtemeljnije neslaganje unutar države između “vjernih” koji prihvaćaju vladajuću doktrinu i “heretika” koji je ne prihvaćaju. Uostalom, moderni pravni sistemi određuju se po teritoriju, a ne po doktrini. U Egiptu je zakon države Egipat onaj kojeg moraš poštivati, a ne zakon Turske ili Grčke. Otuda proizlazi potreba za nacionalnim, a ne religijskim ‘MI’.

Nacionalna država je nusproizvod ljudskog susjedstva, oblikovana ‘nevidljivom rukom’ kroz bezbrojne sporazume među ljudima koji govore istim jezikom i žive jedni pored drugih. Ona je rezultat kompromisa nastalih nakon mnogih sukoba. Izraz je sporazuma koji se polako oblikovao među susjedima koji sadrži dvije obveze, a to su da priznaju jedni drugima njihov vlastiti prostor i zaštite taj prostor zajedno kao dio zajedničkog teritorija. Taj sporazum ovisi o mjesnim običajima i zajedničkoj navici prakticiranja tolerancije. Zakon tog sporazuma je teritorijalan, a ne religiozan. Ne poziva se ni na kakav viši autoritet, osim materijalne imovine koju ti ljudi dijele. Sve značajke tog sporazuma su prednosti jer proizlaze iz prilagodljivog oblika slobodne političke privrženosti.

Sve dok se ljudi ne identificiraju sa zemljom, teritorijem i kulturnim nasljeđem isto kao što se identificiraju s obitelji, politika kompromisa se neće pojaviti. Ljudi moraju svoje susjede ozbiljno shvatiti kao sugrađane s jednakim pravom na zaštitu, za koje će možda trebati položiti vlastite živote u trenucima krize. To čine jer vjeruju u zajedničku pripadnost. Dokaze toga vidimo kroz cijelu svjetsku povijest. Gdje god se ljudi nisu identificirali sa susjedima na ovaj način, država se raspala u slučaju prvog ozbiljnijeg izazova, kao što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, Siriji, Libanonu i Nigeriji ovih dana. Uoči 2. svjetskog rata politička elita poraženih naroda postala je sumnjičava prema nacionalnim državama.

Europska unija i prezir prema nacionalnom identitetu

Europska unija je proizašla iz vjerovanja da su europski ratovi uzrokovani nacionalnim osjećajima i kako je potreban nov, nadnacionalni oblik vladavine koji će ujediniti narode oko zajedničkih interesa u mirnom suživotu.

Nažalost, ljudi se ne identificiraju na taj način. Ne postoji prvo lice množine, neko ‘mi’, a čiji bi politički izraz bile europske institucije. Unija je osnovana na sporazumu, a sporazumi izvode svoj autoritet iz entiteta koji ga potpisuju. Ti entiteti su nacionalne države Europe iz kojih proizlazi privrženost naroda. Unija je osnovana iznad te privrženosti i zbog toga pati od stalne krize legitimiteta. Prošli tjedan sam spomenuo kako težnja Muslimanskog bratstva da vlada Egiptom pomoću šerijatskog prava predstavlja opasnost za sekularnu državu. Politika kompromisa je moguća samo ako se zakoni mogu mijenjati odražavajući potrebe društva koje se mijenjaju, a zakoni doneseni od Boga imaju vječan i nepromjenjiv karakter poput njihova autora.

Zamka koja se krije u zakonima utvrđenima sporazumom

Istu manu imaju i zakoni utvrđeni sporazumom. Sporazumi su poput svezanih ruku tj. nepoželjni način upravljanja koji bi se trebali koristiti samo u posebnim i nužnim situacijama, a nikad kao model upravljanja zemljom. Evo jednog primjera koji će osvijetliti taj problem: kad je 1957. potpisan Rimski sporazum, sadržavao je klauzulu o slobodnom kretanju kapitala i radne snage između potpisnika. U to vrijeme kapitali i mogućnosti država koje su ga potpisale bili su otprilike podjednaki. Danas je potpuno drugačije. EU se proširila na većinu bivših komunističkih država istočne Europe čiji građani sad imaju pravo na prebivalište unutar granica našeg teritorija (UK) konkurirajući za poslove u vrijeme kad imamo dva milijuna nezaposlenih. Mnogi Britanci nisu zadovoljni ovim, ali kako se zakon koji to dopušta nalazi u sporazumu, a sporazum je iznad domaćeg zakonodavstva, ništa se ne može učiniti po tom pitanju. To je isto kao i da kod nas vlada religiozni zakon u kojem se “volja Božja” provlači kroz svaki edikt sprečavajući čak i najnužnije promjene.

Razlika između američke i europske federacije

Zašto je eksperiment federalne vlade, kod nas u Europi doveo do neodgovornog carstva, a u Americi doveo do stvarne demokracije? Odgovor je jednostavan: zato što američki federalizam nije stvorio carstvo, već nacionalnu državu. Ovo se dogodilo usprkos raspravi o pravima pojedinih država i građanskom ratu. Dogodilo se zato što je Amerika uspostavila vladavinu sekularnog prava, teritorijalnu jurisdikciju i zajednički jezik. U američkoj nagodbi uspostavljen je odnos “susjedstva” među ljudima neovisno o rasi, religiji ili klasi. Svi su doseljenici na zemlji koju dijele. Njihova privrženost političkom redu izrasla je iz obveza susjedstva i sporovi između njih se rješavaju po zakonima zemlje. Zakon treba djelovati unutar teritorijalnih granica koje su odredili ljudi, a ne neka nadnacionalna birokracija.

Iznimna važnost nacija i nacionalnog osjećaja

Ukratko, demokracija treba granice, a granice trebaju nacionalnu državu. Iz takvog načina identifikacije proizlazi nacionalni osjećaj. Npr. Opće pravo (common law) Anglosaksonaca, u kojem zakoni proizlaze iz razriješenih mjesnih sporova, a nisu nametnuti od vladara, imalo je važnu ulogu u razvijanju engleske i američke svijesti da je zakon zajedničko vlasništvo svih koji borave unutar granica njegove jurisdikcije, a ne tvorevina svećenika, birokrata ili kraljeva. Zajednički jezik i zajednički cilj također pretvaraju bliskost, zajedništvo i svakodnevne običaje u izvore zajedničke odanosti.

Temeljna stvar vezana za nacije je to da one izrastaju odozdol, kroz navike i slobodu udruživanja među susjedima. Rezultat je privrženost mjestu i njegovoj povijesti, a ne religiji, dinastiji, ili kao u Europi samostvorenoj političkoj klasi. Ono što je nama danas važno za našu demokraciju, nije kako bi mišljenje većine trebalo prevladati, već kako bi sudionici u politici trebali biti jednaki i jednako zaštićeni. U nacionalnim državama, zakoni su zajedničko vlasništvo svih građana. Oni su iznad svake osobe i svake frakcije. Zaštićuju disidente od vjernih, manjinu od većine, i naciju kao cjelinu od mogućih okupatora. Čine to povezujući nas sve zajedno u prvom licu množine. Kad gubimo pravo na identifikaciju na taj način, mi u Europi se ne krećemo više prema demokraciji, već dalje od nje. Demokracija prestaje u trenutku kad nad nama ne vladamo ‘mi’, već oni.

(Drugi dio ovog članka vidi OVDJE!)

Roger Scruton, izvor

Prijevod: Vedrana Čolić | Bitno.net