Kad Charlie poželi postati Charlene

Ovih se dana muškarac može probuditi i reći: “Dosta! Ne želim se više boriti protiv svojih osjećaja. Uvijek sam osjećao da sam žena, i proklet bio ako ovako nastavim.” Medicinski stručnjaci su mu pri ruci, i psiholozi su spremni pomoći. Ako ima dobro zdravstveno osiguranje, onda je sve lako. Dobiju se hormoni, izvrše se operacije, promijeni se garderoba.

Uskoro obitelj, prijatelji i kolege doznaju da je Charlie sad Charlene. To me samo po sebi ne šokira. Apulej je u 2.stoljeću napisao Zlatnog magarca, škakljivu priču o ljudskoj razuzdanosti i pretjerivanju, i dobar podsjetnik da Michael Jackson nije bio prvi fenomen te vrste. Ljudska je psiha uvijek bila nestabilna i raznolika. Poput vode što tekući nizbrdo traži svoj put, naše snažne želje i nezadržive žudnje traže kako će se zadovoljiti.

Iznenađujuća je moralna revolucija u našoj kulturi. Charlie može postati Charlene, i može misliti da ima pravo zahtijevati da ga svi u njegovoj okolini prihvate i čak pozdrave njegovu odluku. Neki će se možda u sebi podsmjehivati ili kolutati očima kad misle da ih nitko ne gleda, no uglavnom ćemo se prilagoditi i potruditi se da se Charliejeva transformacija čini kao svaka druga osobna odluka – životni odabir, kako često kažemo.

Richard Weaver jednom je napisao da “svaki čovjek koji sudjeluje u kulturi ima tri razine svjesnog promišljanja: svoje specifične ideje o stvarima, svoja općenita vjerovanja ili uvjerenja i svoj metafizički san o svijetu.” Na razini specifičnih ideja i općenitih uvjerenja naše je vrijeme prihvatilo niz pragmatičnih zabrana i upozorenja. Nemojte pušiti! Brojite kalorije! Proširujte svoj životopis! Štedite za mirovinu! Prakticirajte siguran seks! Kupujte hranu od lokalnih proizvođača! Sve to i slično pokazuje koliko su i sad prisutne i snažne norme što oblikuju ponašanje.

Ipak, ispod svega toga nalazimo proturječan senzibilitet. Naučeni smo da budemo sumnjičavi prema starim moralnim tradicijama; govore nam da usvojimo kritički stav prema naslijeđenim normama. To nije samo dio akademskog mentaliteta. Služi moralnom uvjerenju, raširenom, iako često prešućenom: ljudska bića napreduju onoliko koliko su slobodna zadovoljavati svoje osobne žudnje. Isto se uvjerenje provlači kroz terapeutski vokabular osnaživanja, pedagogiju multikulturalizma i naš paradoksalni moralni kodeks nesuđenja. Sreću i ispunjenje može se naći – sad stupamo u metafizički san koji definira naše doba – u carstvu žudnje. Prihvaćamo bezbrojne male discipliniranosti kako bismo bili zdravi, produktivni, uspješni i u socijalnoj harmoniji, ali te socijalne običaje, discipliniranosti i ograničenja guramo u zapećak svojih duša, i tako stvaramo prostor za živote skrojene po mjeri naših žudnja. U carstvu žudnje Charlie može postati Charlene bez krivnje, srama ili društvene stigme.

Brown, Freud i problem ograničavanja instinktivnih žudnji

Danas je Norman O. Brown uglavnom zaboravljena ličnost, ali jedno kraće vrijeme bio je intelektualna zvijezda. Rođen 1913. godine, odrastao je između dviju velikih kriza 20. stoljeća – Velike depresije i II. svjetskog rata. Na to je, kao i mnogi drugi, reagirao pristajući uz progresivne ciljeve. No nakon II. svjetskog rata, kako se hladni rat produbljivao, a američko društvo odustalo od revolucionarne politike, Browna je demoraliziralo nešto što je on smatrao duhom ravnodušnosti. To ga je potaklo na širu analizu, nadahnutu psihološkim i metafizičkim teorijama, a ne samo političkim idealima. Usredotočio se na ono što je smatrao po život opasnom posljedicom kulture – njezinim temeljnim ciljem discipliniranja žudnje.

Godine 1959. objavio je rezultate svojih promišljanja, Život protiv smrti: Psihoanalitičko značenje povijesti, ambicioznu, spekulativnu knjigu koja je uz knjigu Tijelo ljubavi (1966), dala teoretski izraz kontrakulturi 1960-ih. Uzor mu je bio Sigmund Freud, ličnost kojoj su se mnogi Amerikanci tog vremena okretali u želji da shvate kako funkcionira duša i kakav je njezin odnos prema društvu.

Freud je mislio da je ljudska osobnost u bolnoj zamci. Psihička energija za život dolazi iz instinktivnih žudnja, tzv. Ida. Nasuprot anarhiji primitivnih žudnja Freud je postavio Ego, strukturiranu stvarnost naših svjesnih života, koja proizlazi iz načina na koji kulturno posredovana represija koju internaliziramo oblikuje i preusmjerava naše instinkte.

Freud je smatrao da nema nade da bismo tim represivnim discipliniranjima mogli svoje instinktivne žudnje dovesti u duboki, zadovoljavajući sklad. Kako je Philip Rieff primijetio u svojoj nenadmašenoj sintezi šireg značaja psihoanalitičke teorije Freud: Um jednog moralista (1959), cilj terapije, barem kako je to Freud razumio, nije postići razrješenje konflikta između Ida i Ega, nego tražiti način kako da njime humano i znanstveno upravljamo. “Bio je državnik unutarnjeg života”, piše Rieff. Freud je svojim psihoanalitičkim pristupom ciljao na “lukave kompromise s ljudskim stanjem, a ne na njegovu temeljnu transformaciju”. Vjerovao je da su represija i ograničavanje instinktivnih žudnja temeljni uvjet za civiliziran život, i sa zabrinutošću bi gledao na kulturni radikalizam 1960-ih.

Poput tolikih optimističnih Amerikanaca što su se bavili Freudom, Brown je smatrao taj pristanak na neizbježnost autodestruktivne represije nepodnošljivo pesimističnom. Ne smijemo biti zadovoljni s mučnom perspektivom beskrajnog hladnog rata između budnog Ega i svežudećeg Ida, pa bismo mogli reći da je Brown Freuda čitao metafizički, a ne terapeutski.

Id – čistu žudnju – moramo gledati kao najdublji i pravi izvor života. Radi se o vitalnoj energiji koju treba cijeniti i štovati, a ne potiskivati i disciplinirati.

Brownova odluka da od žudnje napravi svoje načelo spasa bila je genijalna. Freud (kao i većina modernih društvenih znanosti) morao se suočiti sa zbunjujućom činjenicom. Ono što se čini najprirodnijom i najintenzivnijom dimenzijom duše – naše instinktivne žudnje – uvijek i svuda moraju kontrolirati i nad njima dominirati moralne ideje i kulturne norme. Ali otkuda tim normama njihova moć? U tradicionalnim kulturama ta moć dolazi odozgo. Za Platona je sva stvarnost napeta od čežnje da se vrati transcendentnom izvoru bitka. Biblijske religije zamišljaju izravniji, od Boga dan, mehanizam zakona. Kako je Freud bio znanstvenik, priklanjao se naturalističkom objašnjenju. To je dovelo do paradoksa. Id – tj. zbir naših instinktivnih žudnja – nekako mora objasniti vlastito potiskivanje. No kako samopotiskujući imperativi Ega mogu biti prožeti energijom preko onih samih instinkata što ih potiskuju?

Freud je osmislio briljantan mehanizam kojim je objasnio kako je sve to moguće. Proces sublimacije rafinira i preusmjerava instinktivne žudnje kako bi osvježio i obnovio psihičku potenciju represivnih normi. Erotska žudnja vraća se sama sebi i tako zatvara krug, sad u obliku moći društvenih normi koje nam kažu “ovo radi” i “to ne radi”. Iz te je teorije izvora kulture u instinktu Brown izvukao očit metafizički zaključak: “Bit čovjeka nije, kako je mislio Descartes, u razmišljanju, nego u žudnji.” Iz toga proizlazi moralna obveza: Naš bi cilj trebao biti da živimo u skladu s tom biti, koju on naziva “tijelom”.

Platon, Aristotel, moderni humanizam i žudnje

Revolucionaran i izrazito postmoderan ton knjige potječe izravno iz tog uzdizanja žudnje. U tradicionalnim perspektivama na “tijelo” se gleda kao podređeno, a na naše žudnje kao usmjerene prema nečem višem. Na primjer, kako Platon zapaža u jednom od svojih dijaloga – erotski nas privlači lijepo tijelo druge osobe, ali intuitivno osjećamo da naša žudnja neće biti do kraja zadovoljena jer ljudska tijela stare, propadaju i gube svoja privlačna svojstva. Zato se penjemo na ljestvici žudnji, uživajući u ljepoti kipova, tijela napravljenih od trajnog materijala, mramora. No čak ni to neće zadovoljiti dušu, smatra Platon, i tako poduzimamo sljedeći, konačni korak, preobražavajući svoju erotsku žudnju za lijepim tijelima u intelektualnu kontemplaciju same ideje ljepote.

Aristotel nije na to gledao toliko poetski. Smatrao je da se moramo podložiti disciplinirajućoj snazi kulturnih normi, koje usmjeravaju naše žudnje u stabilne oblike, vrline. U svojoj Poetici on hvali tragedije, koje razbuktavaju naše emocije, ali ih zatim razrješavaju kroz prihvatljive zaplete, i završavaju raspletom koji prosvijetli i otrijezni publiku. Ta potreba za izvanjskim discipliniranjem postala je još jača u kršćanskoj tradiciji. Sv. Augustin vidio je da istočni grijeh izopačuje naše žudnje i tvrdoglavo ih usmjerava prema sebeljublju. Vidio je i da smo predodređeni za nešto više od prirodne plemenitosti Aristotelove dobro izvježbane duše. Pobratimstvo s Bogom ide dalje od naših prirodnih mogućnosti. Zato nam treba božanski popravak naših neurednih žudnji, kao i pedagogija koja nas vodi dalje od ovog svijeta. Vjera, ljubav i nada dušu upravljaju uvis. One su, kako je to stoljećima kasnije rekao sv. Toma Akvinski, nadnaravne vrline.

Moderni humanizam otklanja tu kršćansku viziju, ali zadržava njezinu temeljnu strukturu. Kant je formulirao ono što je on smatrao univerzalnim moralnim zakonom za sva razumna bića, i mislio je da to kritičko načelo može preobraziti izvanjske zapovijedi u unutarnji zakon koji osoba može prihvatiti kao svoj vlastiti, postajući tako svoj vlastiti učitelj i upravitelj. Romantičarima se nije sviđalo Kantovo utapanje individualnosti u univerzalnu, razumom definiranu humanost. Pjesnici poput mladog Wordswortha naglašavali su autentičnost, trenutke intenzivnog osjećanja koji ujedinjuju svijest. Prema tome, najveći je moralni zakon biti ono što jesi. Konsenzus je ipak ostao isti. Zakon proizlazi iz čovjekovog ja – iz razuma, iskustva, ili trenutka prosvjetljenja i samospoznaje. On ispravno vodi dušu, dajući svrhu i smjer “tijelu”.

Ne iznenađuje da po Brownovu mišljenju nijedan od tih pogleda na čovjekov napredak nije zadovoljavajući. Svi se oni prema žudnji odnose kao prema nečemu što se mora disciplinirati, osuđujući čovjeka na vječnu otuđenost – sukob između života (“tijela”) i smrti (“represije”). On ne želi provoditi reforme. Ne zanima ga zamjenjivanje današnjih disciplinirajućih kulturnih normi nekim drugim, navodno pročišćenim normama. Čak nije odan ni klimavoj normi autentičnosti, budući da je vidio da ideal ujedinjene svijesti postaje represivni ideal koji disciplinira naše stalno promjenjive, često proturječne žudnje. Umjesto toga, kako on razmišlja, sama kultura postaje veliki neprijatelj čovječanstva. On tvrdi da cilj pravog humanizma traži novi metafizički san, u kojem mi afirmiramo vrhovnu spasenjsku moć žudnje u svoj njezinoj primitivnoj, polimorfnoj perverznosti.

Njegovi su pozivi puni zanosa. Moramo se ostaviti represivnog, uvriježenog projekta kulture, i prihvatiti “ono jednostavno zdravlje u kojem uživaju životinje”. Uništenje civilizacije – “ukidanje represije” – postaje veliki imperativ protiv imperativa. Ne oblikujući više život u skladu s projektima napretka, natjecanja i dominacije, koji osnažuju Ego, u postkulturnom svijetu živjet ćemo u “modusu slobodnih tijela”, kultivirajući “dionizijski misticizam ili misticizam tijela”, u kojem nediferencirana biološka masa, “tijelo”, jednostavno traži i nalazi zadovoljstvo. Neograničena odanost našoj esenciji, kao životinjama vođenima instinktom, dovest će do kraja povijesti, biti okidač za “uskrsnuće tijela”, i ustanoviti bezvremensko, nepromjenjivo, anarhično i antinomističko carstvo žudnje.

Metafizičko preziranje zakona i preferiranje spontanosti

Nije se teško rugati Normanu O. Brownu. Njegovo zazivanje “dijalektičke metafizike nade” može zvučati beznadno naivno, a njegove dionizijske ekstaze pretjerane, no njegova fleksibilna metafizička mašta pomogla mu je da prepozna šire implikacije modernih, naturalističkih koncepcija kulture, a očite je zaključke izvodio hrabro i proročki. Danas nitko ne govori o “misticizmu tijela”, ali postmoderna kulturna teorija uči da društvene norme i kulturni ideali nisu ništa više od fosiliziranih očitovanja primitivnih, iskonskih dimenzija ljudske psihe: seksualnih žudnja, volje za moći, pohlepe za dominacijom itd. Čak se i naše sebične ciljeve – da budemo mršavi ili da se odijevamo po posljednjim trendovima – analizira kao društvene konstrukte vođene manipulativnim marketingom i tjerane kapitalističkom željom za profitom. Sve norme, uključujući i one samonametnute, proizlaze iz temeljnog kruga žudnje.

Uz to, teorijske tendencije dominantne posljednjih 40 godina uklapaju se u antinomizam što ga promiče Brown. Povezuje ih metafizičko preziranje zakona i preferiranje spontanosti. Termini kao što su “metanaracija”, “jednoglasje”, “temeljnost” i “prisutnost” daju naslutiti određujuća načela i autoritativne istine. Ne iznenađuje da se te pronomijske termine dosljedno koristi da se nekoga potuče, ocrni ili diskreditira. Suprotno tome, termini kao što su “različitost”, “heterogenost” i “odsutnost”, suprotno od davnih načela i stabilnih istina, uvijek evociraju pozitivne alternative. “Marginalnost” blista kao zvijezda vodilja. “Drugotnost” je oslobađajuća snaga. Ne mogu se sjetiti postmoderne teorijske geste koja ne odražava gravitiranje Zapada prema antinomijskom idealu. Dominira nešto slično Brownovom metafizičkom snu.

Talijanski filozof Gianni Vattimo daje naročito jasan i izravan primjer. “Filozofija danas”, piše on u knjizi Nakon kršćanstva (2002), “zamišlja Bitak kao događaj i kao sudbinu slabljenja”. Suvremeni kolaps kršćanstva kao izvora zakona za ja i za društvo čini se neuspjehom, ali zapravo se radi o realizaciji istinskog duhovnog genija kršćanstva. Krećemo se, proriče, “prema emancipaciji, oslabljujući snažne strukture (u misli, pojedinačnoj svijesti, političkoj moći, društvenim odnosima i vjeri)”. Neizravno (i ne znajući) evocirajući bogatu tradiciju liberalne protestantske teologije, Vattimo sugerira da je ta antinomijska putanja “transkripcija kršćanske poruke Božjeg utjelovljenja, koju sv. Pavao zove i kenosis, tj. sramoćenjem, uniženjem i slabljenjem Boga”. Tu nalazimo predivno čist izraz metafizičkog sna našeg doba: sam Bog je antinomist. Krist ne ispunjava Mojsijev zakon, nego potkopava Mojsijev autoritet i ispražnjava zakon od sve njegove normativne snage. Sinaj postaje Antikrist.

Utjecaj Michela Foucaulta

Malo je današnjih akademika koji imaju Vattimov talent za metafizičku retoriku, ili su voljni davati teološki izraz viziji ljudskog razvoja. No praksa kulturnih studija posljednjih desetljeća puna je onoga što on naziva “slabošću”. Sam Brown je jedno opširno poglavlje utrošio da pokaže “da je novac izmet”. Učinak bi bio razočaranje društvenim normama građanskog društva. Sumnjam da je Michel Foucault, najutjecajniji društveni teoretičar posljednjih desetljeća, ikad čitao Browna, ali njegov je intelektualni život bio posvećen detaljnom proučavanju kulturnih normi orijentiranih prema istom cilju. Svaki od bezbrojnih kulturnih teoretičara usvojio je taj analitički modus: ono što se čini plemenitim kulturnim idealom ili uzvišenom vizijom dobrog života zapravo je intelektualno sublimiran oblik želje za dominacijom, ili klasni interes, ili metafizika nazočnosti. Odatle kritička krilatica našeg postmodernog doba: kultura je umjetno fosiliziran, društveno odobren i retorički prikriven izraz žudnji onih koji imaju moć.

Ta je pretpostavka o kulturi toliko raširena da je postala gotovo nesvjesno uvjerenje. Pisac i književni stručnjak Mark Slouka je u Harper’s Magazineu nastupio protiv onoga što smatra ogromnom premoći ekonomske racionalnosti u današnjem visokom obrazovanju. Mi smo, piše, “hipnotizirani kvartalnim izvještajima i profitnim marginama”. Protiv tog mentaliteta opsjednutog novcem Slouka se zalaže za važnost kulture, u nadi da će se tako revitalizirati “duboka građanska funkcija umjetnosti i humanističkih znanosti”. No taj je humanistički aspirant građanin Carstva žudnje: “Vjerujem da nama ne vlada toliko svijet roba i usluga koliko nematerijalni svjetovi hirova, pretpostavki, zabluda i laži”. Takav je mračni stav tipičan za naše doba. Kultura nije stvarno “nematerijalna” u ikakvom metafizičkom smislu. Mi umjesto toga smatramo da su kulturni ideali i norme za življenje humanog života prerušeni i obmanjujući izrazi… Slouka ne dovršava tvrdnju, ali današnja književna i kulturna teorija dosljedno daju isti odgovor: kulturni artefakti su rafinirani izrazi naših materijalnih, instinktivnih žudnji za užitkom i dominacijom.

Sloukino zalaganje za humanističke znanosti ne može uspjeti jer on ne može zamisliti alternativu Carstvu žudnje. Zašto bismo se trebali posvetiti umjetnosti i humanističkim znanostima? Zar ne znamo da se zapravo radi samo o žudnjama drugih, zaodjevenima u metafizičke termine i elegantne rečenice? Vraćamo se na BDP jer, kako njegov vlastiti cinizam pokazuje, našim metafizičkim snovima dominiraju slike žudnje: izražene, zadovoljene, sublimirane, potisnute, preusmjerene, nametnute i postvarene žudnje. Zato studenti, učitelji i političari – svi mi, manje ili više – izvlačimo razumni zaključak. Sve dokle ne možemo zamisliti kao trajno i istinito ništa osim primitivnih instinkta, mogli bismo se koncentrirati na ekonomske, medicinske i psihološke čimbenike koji obećavaju maksimalno zadovoljstvo. Ako nam je već sudbina da nama vlada žudnja, onda se moramo upoznati s logikom njezinog kruženja i usvojiti naše postmoderne uloge birokrata, terapeuta, menadžera i svih ostalih funkcionera dobro uvježbanih za analizu i održavanje Carstva žudnje.

Vidjeti bit života u seksualnoj želji i volji za moći

Važno je shvatiti da je tendencija silaznosti ovog Carstva – bit života je seksualna želja i volja za moći – potpuno u skladu s nečim što izgleda kao moralno revnovanje. Brown se ponašao poput novog Mojsija: Odaberite život! Carstvo žudnje je metafizički san, nešto dalje – ako ne više, onda niže – od dosega kulture. Moramo se truditi da ostvarimo taj san. Život je bolji, humaniji i pravedniji u onoj mjeri u kojoj mi uspijevamo popustiti stisak tradicionalnog morala u kojem se nalazi naš unutarnji život, kako bi nam bilo lakše zadovoljavati svoje žudnje, i kako bi Charlie mogao postati Charlene.

Radi tog sna mi smo dali moć diktaturi relativizma, blisko povezanoj sa sveprisutnim mentalitetom političke korektnosti. Svako carstvo treba pravila i propise, što mi sigurno imamo. Postoje minimalne, ali dobro istaknute granice. Homoseksualnost je u redu, ali seks između odraslih i adolescenata je apsolutno zabranjen i strogo se kažnjava – što je povijesna anomalija. Marihuana je rijetkima tabu, ali pušenje duhana je strogo ograničeno i razlog za sramoćenje. Recikliranje je znak moderne vrline – brige za okoliš. Mnogo je i beznadno nejasnih pravila. Što je točno razlika između usputnog seksa i silovanja na večernjem izlasku? Izostanak pristanka, naravno, ali kad je pijano “da” zapravo “ne”? Tu su i današnje “moralne” dileme. Što da mislimo o ogromnim korporacijama koje prodaju organsku hranu lokalnih proizvođača?

Starije moralne tradicije opstaju u razvodnjenom obliku, odupirući se tako Carstvu žudnje. Nitko se ne premišlja oko zajedničkog života prije braka, ali kad parovi postanu ozbiljni, očekuje se monogamija, a varanje se i dalje zamjera. Rijetki se dive varalicama i lažljivcima. Možda zakazujemo u vlastitim životima, ali se ipak divimo žrtvovanju roditelja za djecu. Ljudi i dalje pozdravljaju zastavu. Dominacija Carstva nije apsolutna – ponekad osjetimo krivnju kad počinimo neki prijestup, a nekad se oduševljavamo moralnim idealima.

Ipak, u ovom režimu moralni se autoritet pokazuje uglavnom radi vrlo specifične svrhe: smanjivanja psihološke moći moralnog autoriteta. Srednjoškolski profesori poučavaju svoje učenike: treba ne suditi – ne smije se suditi. Sad smo uvježbani nadopuniti i najmanji trag suđenja gestom ograđivanja: “Budući da ja govorim iz perspektive privilegiranog bijelca iz razvijenog svijeta” itd. Na snazi je protu-zakon Carstva: Zabranjeno je zabranjivati. Naši se moralni sudovi moraju promijeniti u izraze klasne subjektivnosti, povijesnih okolnosti, ili (što je najbolje) osobnih preferencija.

Najveća prijetnja današnjice nije islamistički terorizam, globalno zatopljenje, nuklearno naoružanje, genocid, siromaštvo – koliko god urgentni ti problemi bili. Antinomijska revolucija na postmodernom Zapadu predstavlja dublju egzistencijalnu prijetnju ljudskoj budućnosti jer nagriza kulturni kapital nužan za reagiranje na te, a i na druge izazove. Najbogatijim i najmoćnijim zemljama svijeta dominira intelektualna klasa koja, koliko god pojedinačno samodisciplinirana, dobronamjerna i osobno pod utjecajem moralnih tradicija, daje metafizički prioritet žudnji. Obučavaju nas da živimo kao poslušni građani Carstva žudnje, koji nikad ne pitaju što je ispravno i istinito, nego što je “zdravo” i “osnažujuće”.

U svojim apokaliptičkim sanjarijama Brown nije vidio praktičnu posljedicu “uskrsnuća tijela” kojem se nadao. Umjesto obilja života, krećemo se prema svijetu što ga nadziru cinične i sve paternalističkije elite, koje se utječu tehnikama vladanja prikladnima za ljudska stada vođena sirovim žudnjama i strahovima. Možemo vidjeti prve plodove toga: sve veću podklasu, discipliniranu prijetnjom zatvora i pripitomljenu masovnom zabavom, dječake ukroćene lijekovima na recept, rastuću industriju terapeutske intervencije, i početke paternalističke kontrole, bilo one vrste koju predlaže bivši gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, ili prikrivena “gurkanja” što ih zagovara Cass Sunstein, profesor prava koji je upotrijebio bihevioralnu ekonomiju da objasni kako planeri politike mogu koristiti poticaje pri upravljanju slobodnim odabirom. Današnji društveni teoretičari koje zanima zajedničko dobro preporučuju pažljivo osmišljene “štapove za stoku”, s baždarenim opcijama u rasponu od blagih ekonomskih poticaja do grube opcije smrtonosne sile.

Birokratski instrumenti upravljanja društvom postaju sve važniji – opravdava ih filantropska dobrohotnost, a ublažava terapeutska empatija. Zakonska regulacija osobnog ponašanja, obiteljskog života i društvenih interakcija širi se kako bi preuzela funkciju uređivanja i harmonije koju je nekad provodio neslužbeni, ali duboko usvojen kulturni nomos. Nadzire nas policija, reguliraju nas, upravljaju nama. Disciplinira se čak i djecu bogataša – ne moralnim idealima, nego brutalnim natjecanjem za mjesta na najboljim koledžima i sveučilištima, a zatim za najbolje poslove. Tako funkcionira svijet koji je izgubio svoju sposobnost da sanja o nečem višem od žudnje – nečim za čime se žudi.

Izvor: First Things | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.