Što je temeljno pitanje u novijim sudskim slučajevima glede slobode savjesti i vjeroispovijesti?

Slobodu savjesti, vjeroispovijesti ili govora ne “udjeljuje” ili ne “licencira” neka država. Moć udjeljivanja tih sloboda pretpostavlja moć da ih se uskrati, a tu bi si onda moć prisvajala samo liberalna država. Treba prepoznati da određena prava i slobode prethode državi. Država i zakoni ih ne stvaraju, nego ih tek priznaju.

Oznaka istinski slobodnog društva je da poštuje ograničenu narav svojih ovlasti i nastoji udovoljiti različitim uvjerenjima u najvećoj mogućoj mjeri, držeći bilo kakve uplive putem zakona ili drugih državnih mehanizama na apsolutnom minimumu. Nažalost, mnoge parnice danas zaboravljaju taj važan uvid, s vrlo opasnim posljedicama ako se taj uvid ponovno ne stekne.

Danas postoje dvije glavne konkurentne verzije liberalnog društva. Prva verzija, koju bismo mogli nazvati “združujućim (konvergentnim) liberalizmom”, pretpostavlja da će se društvo s prolazom vremena kretati prema određenom suglasju. Skriveni i stvarni problem ove inačice liberalizma jeste što postoje tvrdnje koje su sastavni dio naših različitih zajednica, a koje se zapravo ne mogu međusobno pomiriti. Druga verzija daje više mjesta raznolikosti: nazovimo ju “pluralističkim liberalizmom”. Pluralistički liberalizam smjera, koliko god je moguće, udovoljiti različitim gledištima i priznati zajednice koje imaju različite interese i predane su različitim stvarima.

Uzmite, primjerice, aktualnu raspravu pred Kanadskim vrhovnim sudom o tome koje su knjige prikladne za djecu u vrtićima u Surreyu, u Britanskoj Kolumbiji. Sud će odlučiti o slučaju ovisno o tome koju inačicu liberalizma podrži, budući da dvije stranke koje se spore očito rade s drukčijim inačicama.

Čini se da tužitelji u slučaju Chamberlain – oni koji žele knjige o homoseksualnom ili lezbijskom roditeljstvu u dječjim učionicama – predstavljaju konvergentni liberalizam. Tvrde ne samo da sve stranke u javnom sektoru, kao što je obrazovanje, moraju poštovati osobe različitih uvjerenja i praksi, nego da sve stranke moraju također prihvatiti i podržati ponašanje tih osoba – u ovome slučaju, osoba u  “istospolnim” vezama. Ali time efektivno poništavaju ili miču po stranu vjerovanja i prakse većine velikih vjerskih zajednica i mnogih ljudi koje prianjaju uz te zajednice.

Optuženi, s druge strane, predstavljaju – na različite načine – pluralistički liberalizam. Oni žele poštovati osobe, ali ne vjeruju da to nužno znači i odobravanje ponašanja oko čije se moralnosti ne slažu. Njihova se vjerovanja, čini se, gura u ormar.

Danas se sudove u raznovrsnim parnicama često poziva da presude kako postoji jedno povlašteno gledište u spornom predmetu. Kao da se prethodni vjerski konsenzus u društvu zamjenjuje s drugim koji je često protivan vjerskom gledištu. Francuski filozof Jacques Maritain pisao je o opasnosti “teokratskog ateizma”, a autor Lois Sweet pisao je o “sekularističkom fundamentalizmu”. Obojica su u pravu. Ono što se maskira kao liberalna tolerancija prečesto je samo tolerancija u značenju u kojem je takvi liberali definiraju. Ona nije istinska tolerancija koja omogućuje puno javno mjesto za različita uvjerenja.

Zbog toga je u slučaju Brockie (u kojem je kršćanski slikar u Torontu odbio tiskati materijale koje je smatrao protivnima svojoj vjeri) tako opasna tvrdnja odvjetnika iz Ontarijskog povjerenstva za ljudska prava, da stajalište koje promiče gay i lezbijsku “vidljivost” ima veću važnost od Brockiejva vjerskog uvjerenja. Dobro je što je prizivni sud poništio taj aspekt izvještaja Povjerenstva za ljudska prava. Mora li se religiozne roditelje “istjerati” iz javnog obrazovanja zato što se više ne osjećaju dobrodošlima u onome što se njima čini “protu-religijskim” kurikulumom, koji se miješa u njihovu glavnu ulogu moralnih odgojitelja vlastite djece? Je li njihova tvrdnja da poštuju homoseksualce i lezbijske kao osobe, a da istovremeno ne podržavaju istospolno ponašanje, zaista poput rasizma, kako se tvrdi na sudu?

Moraju li građani poput Scotta Brockieja ostavljati svoja vjerska uvjerenja pred vratima svojih domova i crkvi zato što vjerska uvjerenja nekako “teže” manje nego li druga uvjerenja u javnoj sferi? Dakako da ne. Nitko ne govori nereligioznim ljudima da oni moraju prihvatiti religijsko ponašanje kako bi poštovali religiozne građane. Analogija je značajna.

Najbolji način kako pomiriti konkurentne tvrdnje u ovim slučajevima je odnositi se prema novim istospolnim strankama u društvu kao što se društvo eventualno počelo odnositi prema “vjerskim tvrdnjama” – smatrajući neka pitanja privatnim, a ne javnim. U javnosti, najviše što možemo zahtijevati je prava tolerancija i poštovanje osoba. Ne treba nas se siliti da podržavamo njihovo ponašanje na isti način kako nas se ne sili da podržimo tuđe vjerske prakse. Mora biti prostora za uljuđeno neslaganje, ali u učionici je najprikladniji način bavljenja spornim pitanjima jednostavno prepustiti da ih obitelji riješe sa svojom djecom. Istinska raznolikost zahtjeva tu vrstu poštovanja. Prihvaćanje istospolnog ponašanja ne treba nametati javnosti budući da predstavlja i krivi pristup liberalizmu i krivi smjer za Kanadski pluralizam, raznolikost i jednakost.

(Ostali tekstovi niza o sekularizmu: OVDJE!)

Iain T. Benson, izvor: CERC

Prijevod M.K. | Bitno.net