»Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.« (Mih 6,8)

Ove riječi pišem s velikim strahopoštovanjem. Lava u jami punoj Danijela, Židova, koji u ontološkom smislu ostaje vjeran Starom zavjetu kao Jedinom zavjetu, i koji mora odbiti sve druge zavjete, pozvali su na razmatranje o tome kako se kršćani mogu osloboditi iz geta što su ga u današnjoj Europi sami sebi nametnuli.

Molim se Bogu Izraelovu riječima psalmista: Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim. Jahve, hridi moja, otkupitelju moj! (Ps 19,15)

Hodi u poniznosti s Bogom svojim. Ova rečenica trebala bi nam biti zvijezda vodilja uvijek kada razmišljamo o rušenju zidova geta. Ona nije manifest rata, nego unutarnjeg oslobođenja i izvanjskog sazrijevanja.

Po mome mišljenju, nutarnji zidovi što su ih izgradile zajednice kršćanske vjere u Europi imaju tri dimenzije.

Sekularizam i opreka razum – vjera

Prva se dimenzija tiče (lažne) opreke razum – vjera: ideje da religija i vjera nemaju ništa zajedničko sa svijetom i vokabularom razuma i racionalnosti.

To je predodžba da riječi “ja vjerujem” i život u vjeri, kao i težnja za nasljedovanjem Boga što iz toga proizlazi vjernika isključuju iz spoznajne zajednice znanosti i vokabulara razuma, ili pak zadržavaju vjernikov svijet vjere izvan tog vokabulara. Taj je pogled na religiju postao normalan.

Pogledajte prva dva odlomka preambule izvornom ustavu predloženom u Europskoj konvenciji (puni naslov: Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, op. prev.). Radi se o opsežnome dokumentu u kojem je izloženo uobičajeno i sveprisutno samorazumijevanje:

Svjesni da je Europa kontinent koji je iznjedrio civilizaciju; da su njezini stanovnici, što su od najranijih vremena pristizali u valovima, postupno razvili humanističke vrijednosti, jednakost osoba, slobodu, poštivanje razuma;

Nadahnuti kulturnim, vjerskim i humanističkim naslijeđem Europe, čije su se vrijednosti, i dalje prisutne u njezinoj baštini, ukorijenile u životu društva središnju ulogu pojedinca i njegovih ili njezinih nepovrjedivih i neotuđivih prava, i poštivanje zakona.

Pročitajte još jednom: humanističke su vrjednote jednakost osoba, sloboda, poštivanje razuma. Ovu se humanističku tradiciju suprotstavlja vjerskoj baštini. To je sasvim uobičajeno. Tako mnogi u sekularnom svijetu, bilo namjerno bilo nenamjerno, gledaju na religiju i vjeru: kao na nešto spiritualno, nekakvo “vjerovanje”, nadahnuće ili sprdnju. U svakom slučaju, sve je to za njih onkraj svijeta u kojem se poštuje razum. Homo religiosus na to odgovara internalizacijom i dijeljenjem života na zasebne, strogo odvojene aspekte.

Mnoge religiozne osobe svijet svoje religije shvaćaju isključivo u granicama vokabulara vjere. Budući da je “misterij”, otajstvo, neodvojivi dio tog svijeta, zar onda razum ne zapovijeda da je misterij po definiciji izvan dimenzije razuma? Te osobe razmišljaju kao da misterij nije prisutan i svojstven čak i materijalističkom pogledu na svijet.

Takvo se razmišljanje toliko ukorijenilo da su mnogi izgubili sposobnost da svoju vjeru objasne razumski. Na uporna pitanja svoje djece odgovaraju nemaštovitom rečenicom: “Mi u to vjerujemo”. No ako bi isto to dijete svojim roditeljima reklo da vjeruje da je 4+4=9, oni bi djetetu objasnili da u tom slučaju uvjerenje nije epistemološki prihvatljivo.

Je li religija isključivo privatna stvar?

Druga dimenzija nutarnjih zidova, koja slijedi iz prve, jest druga strana iste medalje: religija je privatna stvar, izvan sfere javnosti, stvar savjesti svakog pojedinca. Ona slijedi iz prve dimenzije zato što postoje jaki argumenti za tvrdnju da javnost treba biti mjesto gdje se ljudske interakcije događaju uz discipliniranost koju omogućava razum. Taj argument nalazimo kod filozofa kao što su John Rawls i Jürgen Habermas. Homo religiosus organizira svoj život u skladu s tim: nedjelja je za vjeru, ostatak tjedna za znanost. Svijet rada, javnosti i državnih poslova jest svijet razuma. Privatno, u krugu obitelji, možemo vrtlariti, skupljati poštanske marke, voljeti priče o vilama (ili o vampirima), i, ako želimo, možemo biti vjernici.

Posljedice u javnosti su jednako jasne. Ako bi feministička udruga prosvjedovala što, na primjer, u novoj vladi nema dovoljno žena, to bi bila sasvim normalna pojava. Ako bi Stranka zelenih prigovarala da među novim ministrima nema dovoljno ekologa, i to bi bilo sasvim normalno. Ako bi Crkva prigovorila da nema dovoljno kršćana, to bi bilo nečuveno uplitanje, nezakonito prodiranje privatnoga u javno, svijeta vjere i nerazumnosti u svijet racionalnog diskursa i razuma.

Propadanje religije

Treći i najpodmukliji zid nastaje kada ovi pogledi počnu utjecati na svijet same vjere. To se događa kada se iz vjere poput kršćanstva odstrani njezina ritualna dimenzija, strahopoštovanje pred prisutnošću neizrecivoga; kada se ekleziologiju smatra korom ploda, onim što se odbacuje, a jezgru tog ploda se svede na etiku i ništa više. To se događa i onda kada sadržaj čovjekovog vjerskog života nije ništa više od (iznimno važne) posvećenosti etičnom življenju. Budući da ne mogu objasniti, i tako opravdati ništa onkraj etike; budući da su prirodni zakoni upravo to – prirodni, pa zato i nezavisni od vjerskog uvjerenja, moja vjerska zajednica više se ne može razlikovati od etičke zajednice. Nije etika ono što čini razliku između vjernika i nevjernika.

Etika je univerzalni jezik, pa je zato vrhunac arogancije kada je vjernik na bilo kakav način monopolizira. Kategorija koja je na jedinstven način religijska, koja nema svog ekvivalenta, i koja je u sekularnom svijetu nerazumljiva jest svetost. Etika možda jest nužna u vokabularu svetosti, ali svejedno nije dovoljna. Kršćanin je uvijek neizostavan dio etičke zajednice, no zar to iscrpljuje ontologiju i iskustvo kršćanstva?

Izlazak iz samonametnutoga geta

Dakle, vidjet će se da temeljni korak u procesu izlaska iz samonametnutog geta ne uključuje marševe do glavnih trgova, nego ulazak u samog sebe i u zajednicu vjernih. Najveći izazov ostaje, kao i prije – obrazovanje. Najveći obrazovni izazov je iskorjenjivanje ispodjeljivanog homo religiosusa, vjernika koji nisu jednostavno sigurni u svojoj vjeri, nego sigurni u razlog svoje vjere, i sigurni u svojoj vjeri u razum.

Kada kažem da je izazov obrazovanje, to mislim u najužem smislu riječi. Ovdje posrijedi nije sadržaj, nije posrijedi “što podučavati”, već “kako podučavati”. Sadržaj i intelektualni obrisi ove poruke dovoljno su jasni. Što se katolika tiče, to je i poruka koju stalno ponavlja trenutni rimski biskup (članak je pisan 2010. za vrijeme Benedikta XVI op. ur). Istoga su mišljenja i druge kršćanske denominacije. Pravi izazov je prenošenje institucija, struktura i procesa u život vjerskih zajednica, čime će se poruka ujednačiti i usredotočiti.  To traži trud, posvećenost i resurse, a napredak će biti spor.

Ako me pitate koje su strategije za rušenje zidova, reći ću da nema čarobnog štapića. Nutarnje su revolucije uvijek teže od izvanjskih. I što je najvažnije, odgovornost se ne smije prebacivati na nekoga drugoga. Proces mora biti sveprožimajući, i svako pitanje mora dobiti odgovor. Bit će mnogo pojedinačnog propitivanja. Je li moj život strogo podijeljen na zasebne dijelove? Jesam li kompetentan samome sebi odgovoriti na pitanja? Znam li podučavati svoju djecu, obrazovati ih da imaju vjeru, i vjeru u razlog vjere? Je li previše židovski inzistirati da proučavanje, učenje i podučavanje moraju biti svakodnevni, neizostavni dijelovi vjerskog života? Na sličan način, svetost mora biti prepoznata kao specifični jezik religioznosti, i shvaćena kao nešto što nije strano životu argumentirane vjere, čak i kada ostane prisutna komponenta misterija. Talijanski katolički teolog Luigi Giussani, i sam do smrti neumoran učitelj, razumio je ovaj dvostruki izazov bolje od većine, i cijeloga je života pokazivao načine hvatanja ukoštac s izazovom obrazovanja i reintegriranjem svetosti u vjerski život, i na njima inzistirao. No, sigurno ne postoji samo jedan put – jedna je samo posvećenost cilju.

Temeljna sloboda

Znam da je u pozivu na razmišljanje o rušenju zidova samonametnutoga geta prisutna čežnja za intenzivnijom prisutnošću u javnom prostoru. Akcija! Kršćanski ponos! Mjesta za sve to ima, ali ako se ne poruše nutarnji zidovi, sve će to ostati samo maštarija. Ne tražimo nekakav “dobar osjećaj”, niti ratni sukob. Baš kao što bismo trebali osluškivati i tražiti integrirano, cjelovito ja, trebali bismo osluškivati i tražiti i integrirani, cjeloviti društveni prostor. Ne svet (holy), nego cjelovit (holistic), onaj što prihvaća vjersko kao normalan i legitiman misaoni konstrukt našeg javnog prostora.

Sv. Ivan Pavao II. često je govorio kako je vjerska sloboda temeljna sloboda. Te su se riječi obično tumačile kao nekakva korporativna izjava, kao kada čelnik sindikata tvrdi da je pravo na štrajk temeljno pravo. Sloboda vjere, kao što je to u svojim Regensburškim predavanjima objasnio papa Benedikt XVI., bitno uključuje i slobodu da se Bogu kaže ne. Da preformuliramo: sloboda od vjere jest sama u sebi i sama od sebe vjerska pretpostavka.

Duboka vjerska pretpostavka. Prisilna imitatio dei je oksimoron.

Jednostavno rečeno, Boga to ne zanima. Zato je vjerska sloboda duboka i temeljna – zato što više od bilo čega drugoga podržava bitnu slobodu i dostojanstvo ljudske osobe. Čak i uvjereni ateist može razumjeti značaj toga što netko tko vjeruje u Svemogućeg Stvoritelja inzistira na pravu i slobodi da se Stvoritelju kaže ne. Zato homo religiosus mora prihvatiti jedinstvenu discipiniranost, kakvu u javnom prostoru nema nitko drugi.

Upravo se na ovom mjestu sjedinjuju rušenje onoga nutarnjega i onoga vanjskoga.

Prva poruka, i eksplicitna i sugerirana, kada homo religiosus uđe u javni prostor, jest poruka ljudskog dostojanstva i slobode. Temeljna sloboda jest vjerska sloboda, koja uključuje slobodu vjere, ali također, kao vjersku pretpostavku, i slobodu od vjere, pravo da se Bogu kaže ne.

Druga poruka jest poruka predanosti vjernika jednakosti ljudskog dostojanstva. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. (Post 1,27)

Treća poruka jest da je Cezarov jezik jezik uvjeravanja, razuma i demokratske politike, a kršćani taj jezik jako dobro znaju.

Četvrta poruka jest da opet iznova rušimo lažnu vijest da je doktrina laiciteta, prema kojoj je vjera privatna stvar, kojoj nije mjesto u javnom prostoru, jamstvo “neutralnosti”. To je politička doktrina koju bismo mogli prikladno nazvati javnim prostorom očišćenim od vjere.

Marksizam – da. Socijalizam – da. Kapitalizam – da. Liberalizam – da. Vjera (jedinstvena po tome što čak neće koristiti demokraciju da nametne svoja uvjerenja, budući da takvo nametanje poništava njezino razumijevanje onoga što Bog želi) – ne?

Peta poruka jest inzistiranje da su nizozemski i britanski modeli javnog obrazovanja, koji se s jednakim dostojanstvom i jednakošću (i resursima) odnose prema vjerskome i sekularnome, ne samo legitimni, nego i najbolji izrazi predanosti Europe slobodi, jednakosti i bratstvu.

No, Mihej je to bolje izrazio: »Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.« (Mih 6,8). Hodimo u poniznosti.

Treba nam više dječjih kolica

Još je jedno pitanje preostalo u proboju iz geta. Ono je u skladu s mojim gledištem da ovaj proces nije revolucionaran, nego da on počinje sa samim sobom, s obitelji i sa zajednicom, i da je pitanje samoobrazovanja projekt za jedan cijeli naraštaj.

Politika života dominira rascjepom između vjerskoga i sekularnoga u suvremenoj politici. Pobačaj, eutanazija, i odnedavno, definicija braka. To su sve važna pitanja, a zajednička im je jedna istaknuta crta – pozitivna politika s niječnom porukom: ne ovome, ne onome, i opet ne. Politika.

Postoji još jedan put, Put u kojem vjera u Svemogućeg i u njegovu dobrotu može pronaći svoj najsnažniji izraz; put u kojem pro-life svjetonazor može pronaći svoje najbolje, najvidljivije i najradosnije očitovanje; put u kojem se u svom najizravnijem obliku, u samome činu neprestanoga stvaranja može dogoditi svetost što se dijeli sa Svemogućim, Svetim i Blagoslovljenim. To je put kojim se možemo oduprijeti zavodljivosti materijalnog u njegovom najpodmuklijem i narcisoidnom obliku, put koji je otvoren svakome od nas, u slavljenju naše samostalnosti, slobode i dostojanstva.

Vi ste pro-life? Stvarajte život! Rađati djecu i nalaziti radost u velikoj obitelji, boriti se da dobro odgojimo djecu – dar života je vrijedan toga. Da me pitate za znak jesu li se zidovi srušili, to bi bilo to, važnije od svega: stotine dječjih kolica pred svim bogomoljama.

Izvorni tekst objavljen je kao u knjizi Exiting a Dead End Road: A GPS for Christians in Public Discourse (Kairos Publications, 2010, str. 334-352, poglavlje pod naslovom: Bijeg iz geta). Gornji tekst priređen je prema izlaganju prof. Weilera na Katoličkom Američkom Sveučilištu održanom 3. veljače 2010. godine. Tekst je preveden i objavljen uz dopuštenje autora. Sva prava pridržana. Prijevod: Ana Naletilić