Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka. Pokraj kreveta nalazio se stolac. Svećenik pomisli da je tu postavljen zbog njegovog posjeta.

– Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.

– Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.

– Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam prazan stolac pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljen za mene.

– Ah, stolac – reče muškarac. Zatim nastavi: Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?

Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.

Bolesnik mu reče:

– Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti. Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva… međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho. Jednom riječju, nisam znao kako moliti. Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti. Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče: “Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće: Sjedni na stolac i postavi drugi prazan stolac pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom. Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.’ Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.” Pokušao sam jedanput, zatim drugi put i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan. Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi… inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.

Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti. Potom se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.

Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.

Svećenik je upita:

– Je li umro smireno?

– Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.

– Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu. Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva. Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolcu koji je bio kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolac. Što vi mislite o tome?

Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:

– O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!

Guillermo Hernández