Otac i sin pošli orati. Pljunuvši u šake, uz “Ime Isusovo” otac postavi pravilno plug u brazdu. Sin Mirko ošine konje, ali jedan od njih, Zekan, neće da povuče, Deru se na nj obadvojica: “De, Zekane, dee Zekane!” Ali Zekan stoji kao ukopan. Mirko opet dreknu jako: “De Zekane!” i grdnom psovkom pogrdi Boga. Zekan je povukao, a otac baci plug, podiže obje ruke i reče:

– Stani, ispregni konje, potjeraj kući, neka plug ostane na njivi.

– Oče, sad je Zekan povukao. Mogli bismo nastaviti, reče smireno sin.

– Nijedne više, odsječe otac. Sin je ušutio i oprezno ispregnuo konje. Ilija je išao za njim kao nijem i oborene glave.

Za večerom nitko nije ni progovorio. Nitko nije znao što se dogodilo, osim oca i sina. Nakon što je u tišini popušio cigaru, Ilija reče sažalno ženi:

– Anđe, sutra rano probudi mene i Mirka – ustade i ode na spavanje.

Sutradan, u prvo svitanje, otac i sin odmicali su uskim seoskim putem. Otac prekinu šutnju:

– Moj sine, volio bih da su mi oba konja jučer ostala na njivi mrtva, nego što si ono izgovorio. Ti si pogrdio onoga od kojega nam je sve dobro. Onoga koji blagoslivlje sve naše trudove i čini da nam godina rodi njegovim blagoslovom. Ja jučer nisam smio nastaviti s oranjem, jer je ono mjesto prokleto.

– Oprosti, oče, ni sam ne znam kako mi ono izmače. Natentao me đavao i rekoh što u svom životu nisam nikad rekao.

– Moj dragi sinko, neka ti dobri Bog oprosti! Eto, sad ćemo u crkvu. Lijepo se pokaj i ispovijedi i sve reci misniku što je bilo. Uzdam se u Boga da će te očistiti, da budeš opet dika svoga oca i svoje majke.

– Tako je, oče, reče skrušena srca Mirko.

Polje je opet oživjelo kao i jučer. Mirko je veselo tjerao konje, a Ilija je držao plug i opet su se nizale brazde uz Božji blagoslov.

Priča iz narodnog života (Fra B.Karačić – Mabić – Jukić, Pr.V.24.)

Izvor: frafranjomabic.info | Bitno.net