„Sve ti je to, moj Cvitane, najobičnije popovsko blebetanje, to s Bogom!“ govorio je Antiša sinu krpajući mrežu na dvorištu. „Okani se ti toga. Boga niti jest, niti ga je bilo. A i što će ga, ionako se sve s vragom slizalo. Na koncu, da je toga svemoćnoga i dobroga Boga, sve bi već davno bio pozlatio i kruhom obasuo.“

Cvitan je bio već odrastao momak. Sjedio je šutke nasuprot ocu, ne pokazujući nikakvih reakcija na njegove monologe.

Antiša povuče mrežu, prebačenu preko prečke, k sebi. „Strrrrk-tk-tk!“ čuo se zvuk olova i plutnica po  gredi. Na mreži se otkrije razderotina. „Eto ti, kokota ćeš uhvatit, a ne ribu“, promrmlja.

Bilo je toplo srpanjsko jutro. Iz kuće se čuo huk uzavrele vode i povremeno kloparanje lonaca.

„Vidio si kako smo nekidan u jamu otpotezali krepanoga tovara“, nastavi Antiša prijašnju misao, „kukavni Vincenc: ta mu je živina kruh zarađivala. A onaj pogani antikrist Fabijan ih ima četiri, a trebaju mu za ništa… Neće grom nebeski u njegovo, ne boj se. Da mu tvoja mater ne odnese od našega objeda, od gladi bi Vincenc umro. Eto ti Boga!“

„Pfuj!“ pljune preda se.

„Što mi dijete poganinom činiš, vrazi ti pamet sisali…?!“ čuo se ženski glas iz kuće.

„A što ti znaš…?!“ dobaci prema prozoru odakle je glas dolazio. „Pop ti je zavrtio glavom pa pri zdravim očima ne vidiš“, nastavi poluglasno, više sam sebi, „popu je samo do vaših babskih para, eto to ti je…“

…Sunčana kugla uzdigla se visoko u mutnosivo nebo. Južina, pritisak; ljepljivi sparni zrak bio je posvuda. Cvitan je, zagledan u prljavosmeđi makadam, bauljao selom. Grčilo ga je u utrobi i tjeralo da hoda i misli, beskonačno.

Već mjesecima je s njim tako. Donedavno, razlagao je sam sebi, bio je zaronjen u tok života kao riba u more; a sada, osjećao se kao da ga je kakva huda sila isplavila, pa se sad — iz mora ispljunut — koprca na žalu, mučno umirući: more je pred njim, na dohvat, no on je nemoćan u nj se vratiti… Kriv mu je bio svatko — i nitko…, zla kob, možda, protkana kroz stvarnost, skrita iza svjetlosti dana…, slutio je katkad.

Zastade i odsutno upre pogled u daljinu. Nigdje nikoga. Zrikanje šturaka besmisleno je zibalo površinu dana.

Zaputio se k crkvi. Odlučio je napokon dokončati to s popom. Jer, s njim je srasla odbojnost prema popovima i Crkvi — duboka, životna i poslovična. Otkuda to — nije uspijevao proniknuti. Nije svagda tako bilo jer još tamo davno dok je bio dijete — sjećao se — svako toliko bi kod don Nika, bosi na kamenom podu, pili vode; grabili bi kutlačom studene kišnice, iz limene kante postavljene na bunaru, žedni i prašnjavi nakon nogometa. On bi im pružao karamele i smiješio se. Već tada, iako dijete, spazio je te oči… Oči nikada nisu varale — znao je to već poodavno; sve drugo — da, može te prevariti, ali oči — nikada… Vidio je on i drugih popova, ali nisu bili kao ovaj; imali su ugašene oči, nervozne zjenice…, i lažna lica…

Brzo je prevalio onih stotinjak metara do crkve. Čitavo zdanje učinilo mu se bijedno, kao stari odbačeni predmet: zvonik se jalovo gurao u nebo, a uleknuti krov težio je k zemlji.

‘Materija je vječna’, umom mu prozuji fraza koju je nekada prije čuo. Zemlja mu se, munjevito nadošlom spoznajom, pričini strahovito moćnijom od neba. Ta misao nenadano ovlada čitavim njegovim bićem, kao kakav magični fluid, uštrcavši mu agresiju u žile…

Učas se nađe pred vratima crkve. Otvori ih i gurne. Vrata se, škripeći, lijeno pokrenu. Otkri se crkva ispresjecana trakama svjetla. U dnu, u sjeni, ugleda don Nika; sjedio je s brevijarom na koljenima. Zakorači hitro prema njemu gonjen bijesom nekakve u njemu zatomljene zvijeri.
Dubinom bića ushtjede, na tog bajkama zavaranog čovjeka, istočiti proključali gnjev, zgnječiti ga krvavom i ljepljivom krivnjom koja se na nj kreveljila iz mraka; krivnjom koja mu je, sad već neizmjerno dugo, proždirala srce… Pop, da pop, — baš njemu… morao mu je reći, učiniti, zaprijetiti…“, sad već ni sam nije znao što.

„Odakle zlo, pope?!“ zarežao je mješavinom plača i prijekora došavši preda nj. Zaprepastio je i samoga sebe: glas, kao da nije bio njegov, ispunjao je prostor, odbijao se od zidova i sablastan se vraćao k njemu.

„Odakle zlo — reci mi — odakle zlo?“ muklo je režalo iz njega.

Da, baš u tom glasu, bio je vapaj patnika i raskajanih zločinaca; glas svih Kajina, glas krvi Abelove koja, neosvećena, viče iz prazemlje; hropac svih usmrćenih, svih bijednika, sve tamo do u tminu stvaranja, u iskon… Naslućivao je to, već tada…

„Odakle zlo, pope?! Zašto krv prolivena? Moraš mi reći!“ Držao ga je, rukom uhvativši za rub prsluka, mahnito stiskajući.
Don Niko je već bio ustao, blag u svojoj pojavi, sigurnih kretnji i bistrog, nježnog pogleda. Nije se opirao njegovu stisku; gledao ga je blago.

„Ne znam“, rekao je tiho.

Pa još jednom: „Ne znam.“

Zatim je bila šutnja duga kao vječnost. Te riječi, položene u tišinu, taknule su ga nježno poput majčinog poljupca u snu. Meko mu je položio ruku na glavu. Osjećao ju je na kosi.

„Sinko, zaista ne znam“, ponovio je, a oči su mu potvrđivale, sjajeći vlažne, pune neke, njemu neznane, sigurnosti.
Tok vremena kao da se zaustavio; tišina je mijenjala boju. Iz crkve, činilo mu se, nestaju sjene; na dotrajala lica drvenih svetaca vraćao se odsjaj…

*          *          *
„Cvitaan!! — — Don Cvitaan!“ vikao je ženski glas. Trgne se iz misli. Uspravi se i, onako visok i mršav, okrene ususret glasu. „Don Cvitan“, tu ste. On joj se nasmiješi još uvijek osjećajući blagost don Nikove ruke na kosi, usukan u babinopoljsku crkvu iz tih davnih godina, kao da se sve zbiva baš sada.
„Sasvim se oporavila otkad ste s njom razgovarali onaj drugi put… tražila sam vas…“ Htjede mu poljubiti ruke.
„Ma pustite… ništa, ništa“, on se obrani blagim pokretima od nje. „Odite se, u crkvu, zahvalit Bogu“, smiješio joj se, vedar.
Opet je ostao sam. Sjeo je na kamen i gledao pučinu. Zrak je bio svjež; vjetrić je blago šuškao maslinovim granama nad njim. U nutrini, ćutio je radost, nježnu i tihu poput kapi jutarnje rose.

Petar Nodilo  SJ

[facebook]Želiš ljoš duhovnih priča? Klikni like[/facebook]
———-x———-
O tajni Božjeg poziva, tajni zla i Božjoj rosi nad svijetom nam govori priča.
Naše misli, dojmovi i odluke, u koje se zaklinjemo, jesu li zaista naše? Koliko smo zaista svoji, a koliko produžeci roditelja, prijatelja i okoline? Kako zlo ‘istočnog grijeha’, zlo prisutno u svijetu, zlo kojem nismo krivi, utječe na nas? Gdje je Bog, kako da ga čovjek otkrije? Prepoznajemo li ga u nečijim očima ili nečijoj ljubavi ili ga možda tražimo na krivom mjestu: kao stvar među drugim stvarima?

Razum je nemoćan pred najvažnijim pitanjima postojanja: odakle dolazimo, kamo idemo, tko smo mi uopće? Je li život samo drama kojoj je nemoguće sagledati smisao ili u pozadini drame struji još nešto, ili netko, kome se možemo predati? Bog se naslućuje kao tajna, kao izazov, kao žuđena sreća; govori šutnjom koju jedino srce može čuti. – O tome je riječ u priči – o tišini iz koje sva bića i stvari izranjaju, o tišini u kojoj su vrata k Bogu. Potražite ga tamo – onkraj misli i razuma. Priča je, inače, namjenjena za meditaciju i molitvu i treba je, vjerujem, više puta pročitati.

Petar Nodilo SJ