Ova istinita priča potječe još tamo iz srednjeg vijeka.

Neki je ugledan čovjek bio izabran za mjesto, danas bismo rekli, gradonačelnika. Bio je vrlo radostan zbog iskazane časti. Isti dan je žurno otputovao u susjedni grad i kupio svojoj ženi krzno. Činilo mu se primjerenim da se gradonačelnikova žena odijeva dostojno njegove časne službe.

Nakon što je dobila krzno, žena je, naravno nakon što se satima ogledala u zrcalu, odlučila što prije pokazati svoju novu opravu u javnosti. Prva prigoda koja joj se za to ukazivala bilo je jutarnje bogoslužje odmah sljedećeg dana.

Rano je ustala, okupala se, uredila frizuru i odjenula svoje prekrasno krzno. Sa sigurnošću je znala da takvo krzno nema nitko čak ni u daljnjoj okolici. Hodajući do obližnje katedralne crkve dosjetila se genijalne ideje: malo će zakasniti na bogoslužje — tako će je svi uočiti i zadiviti se njenoj novoj opravi.

Ušavši u crkvu, obasjala ju je obojena svjetlost gotičkih vitraja. Osjećala se poput kraljice. Svećenik je upravo započeo naglas čitati Evanđelje te su okupljeni vjernici ustali, kako se to već običava, iz poštovanja pred Božjom riječju, a muškarci koji su zaboravili skinuti kape učinili su to sada.

Gradonačelnica je, naprotiv, svečano marširala središnjom lađom crkve. Ushićenje ju je toliko nadvladalo da nije čula da se počelo čitati Evanđelje (nije bilo mikrofona u ono vrijeme). Srce joj je zaigralo jer je zaključila da se ljudi ustaju njoj u čast. Ni u snu nije očekivala da će ti priprosti ljudi shvatiti svu veličinu njezina novog položaja — ta bila je sada gospođa gradonačelnica, razmišljala je. Sva ispunjena dragošću okretala se, čas na jednu čas na drugu stranu, oduševljeno ponavljajući:
“Hvala — hvala, niste trebali!”

Zapazila je kako svi u nju zadivljeno gledaju, iako joj se činilo da bi ti pogledi mogli biti i malko veseliji. Neki su se čak usudili utišavati je, ljutilo je. Očito su ljubomorni, objasnila je sama sebi.

Svećenik je kašljucao gledajući zabezeknuto u nju. Tako i treba, neka samo gleda, mislila je gospođa gradonačelnica. Nitko nije htio sjesti. Zaista, toliku čast nije očekivala, obraduje se u sebi. Napokon, u navali krajnjeg oduševljenja, podvikne pomalo zapovjednički, kako se to već priliči jednoj gospođi gradonačelnici:
“Dragi ljudi, — ta sjednite! I mi smo jednom bili siromasi!”

Po Hansu Wilhelmu Kirchhofu, oko 1603. (Prepričao i prilagodio P.N.)

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih tekstova – klikni like[/facebook]
———-x———-
Vjerujem da ste upoznali, ako nikad, a ono u mladosti, ljude koji zrače nečim nutarnjim, ljude koji su sigurni u sebe, koji su pomalo neobični i, na jedan pristojan način, ne vode računa o svojoj odjeći i dojmu koji na druge ostavljaju. Zanimljivo je da se rado okupljamo oko takvih, i da ih rado slijedimo. Što takve ljude čini različitima od drugih?
Takvi najčešće nisu ni najpametniji, ni najljepši, ni najbogatiji, — ali takvi, zato, nisu opterećeni sobom stoga se ne srame; ne obaziru se preko mjere na mišljenje okoline i ne slijede trendove; iz onoga što jesu, što im je dano, crpe sigurnost i nadahnuće. Takvi ljudi, iako možda o tome nisu razmišljali, prihvatili su same sebe, svoje darove i nedostatke, svoju obitelj i mjesto u svijetu. Nemaju potrebu biti nešto drugo jer to, uostalom, nije niti moguće.

Nasuprot tome, ljudi koji su nezadovoljni sobom, svojim izgledom, svojim životom, svojim roditeljima… su nesigurni i naporni pa ih rado izbjegavamo. Ponekad se srame svog izgleda, rodnog kraja, neimaštine, neobrazovanosti i loših ocjena svoje djece ili nečeg trećeg. Takvi su prisiljeni stalno glumiti ne bi li pobjegli od onoga što jesu i pokazali se drugačijima. Ali, dok god temeljiš svoj život na onome što nisi, odaje te nesigurnost proizašla iz straha da ćeš biti razotkriven/a, pred sobom i pred drugima.
———-x———-
Što učiniti? Otkrij skriveno blago u onome što ti se čini ružnim i neželjenim na sebi. Zar na to ne potiče i bajka o ružnom pačetu koje se pretvorilo u labuda? Pače, ustvari, nikad nije ni bilo ružno pače, stalno je bilo prekrasni labud, ali to nije znalo. Dok god se taj prekrasni labud silio biti poput drugih pataka, s kojima je živio, nailazio je na podsmijeh i sramotu. Čim je uvidio da je labud, nestalo je potrebe da glumi patku. Ta, bio je kralj ptica. Dok god ne razotkriješ i zavoliš sebe i svoje onakvom kakva jesi, i ne odustaneš od glume, neće biti dobro s tobom.

Petar Nodilo SJ