Rižišta kao da su gorjela. Zrak je nad njima treperio, žedan kapljice vode. I ja sam žedan, a vode ni za lijek, usnice su raspucale od silne sparine. Žedan sam za vodom, ali još žedniji za dušama. Ova nepregledna suha hengalska rižišta vjekovima već čekaju na kaplju — milosti. »Rosite, nebesa Pravednika i, oblaci, daždite Ga!« Ta adventska molitva vječna je misijska molitva.

Ni žive duše ne možeš nigdje vidjeti. Dva je sata poslije podne. Želio sam iz Čunokhalija u Šombhunogor. Petkhalski je kanal suh. Vode u njemu nema, ali blato se još nije posve osušilo. Zadah je strašan. Male ribe, uginule od silne suše, gnjiju u toj vrućini. U sredini je blato bilo do koljena. Teškom mukom izvukao sam se na drugu stranu. Daleko dolje vidi se Čunokhali. A rižišta titraju i titraju, kao da pjevaju patničku pjesmu, ili kao da mole pokorničke psalme.

Ravno ću preko polja, da si skratim put. Sam samcat, kao da sam u pustinji. No kojih stotinjak metara preda mnom nešto se miče. Oči gore, pa ne vide dobro. Kad sam se približio, zaboljelo me srce. Tri male djevojčice usred ovih izgorjelih rižišta. Lica su im upala i bijedna, oči im gore, bol i bijeda kao da su se složile s umornim titrajima ispaljenih polja. Tri sestrice šordar plemena, iz sela Kumrokhalija. Od jutra su na polju. Malom motikom kopaju tvrdu, suhu zemlju. Traže slatko korijenje »kućko«. Mala Šorola mi reče da će naskoro kući. Mali brat je bolestan, plače kod kuće. Danas su bile slabe sreće. Cijelo jutro skupile su tek koji kilogram sitnog suhog korijenja.

I ja sam bio umoran i iscrpljen. No pogled na te male sestrice, same samcate usred rižinih polja, bio je dosta da sam zaboravio na svoj umor. Imao sam u torbi nešto slatkiša i keks biskvita. O da ste vidjeli onaj osmijeh i sreću Šorole, Šundori i Maje! Kao da je blagi povjetarac odnekud dahnuo i ugasio onu sparinu i rižina polja kao da su preda mnom oživjela. Bio sam sretan toliko da vam to ne mogu opisati. No mala Šorola (Priprosta) imala je za mene jedan krasan dar. Uzela je slatkiše u svoje drhtave ručice, te ih onda po­lako, upravo djetinjom nježnošću, poče uvijati u okrajak svoje po­derane haljinice.

»Amar ćhoto bhair đono nije đabo: še koto khuši hobe! — Ovo nosim za našeg malog brata: kako će on biti sretan!«

Kako mi je sitan i bijedan izgledao čitav svijet pred veličinom ovog malog srca! Svi današnji velikani, generali… svi razni UN-i i razne međunarodne sjednice, veliki planovi i govori o miru i sreći ljudskog roda. Mala, ispaćena Šorola, zavijajući slatkiše u svoju poderanu haljinicu, dala je pravi odgovor, pokazala put k ostvarenju sreće u svijetu: zaboravivši na sebe, sjetite se naše male braće, koji »kod kuće plaču«; u svom siromaštvu dati im slatkiše naše iskrene i djelotvorne ljubavi.

Podigoh ruku, da ih blagoslovim. No prije nego što sam mogao izreći riječi blagoslova, Šorola mi dade svoj blagoslov, popraćen onim djetinjim pogledom, u kojem se krije nebo.

»Dojal apnake mongol korun! — Milosrdni vam udijelio svako dobro!«

Ja mislim da sam tada bio najsretniji čovjek na svijetu. Bla­goslov »Milosrdnog«, poslan po maloj Šoroli, ispunio je čitavo moje biće. Mislio sam na vas, dragi moji prijatelji, pa sam molio Isusa da vas učini dionicima naše svećeničke sreće i radosti, dionicima Šorolina blagoslova.

Ante Gabrić SJ

Ostale čudesne priče misionara Ante Gabrića pronađite OVDJE!

—————X————-

Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. 

Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom.

Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Molitva ocu Anti Gabriću:

Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen